“Ljeti 1964. teško se razboljela moja osamnaestogodišnja kći. Nalazila se je u zagrebačkoj bolnici. Stanje joj je bilo veoma teško. Od očaja nisam znala što da učinimi kome da se obratim. Neka moja prijateljica, videći me svu rastuženu, savjetovala mi je da odem kod oca Antića i da se njemu obratim pošto njega zovu “živući svetac”.
Tri sam puta pokušala doći, ali uzalud. Fra Ante je bio teško bolestan i nikoga nije primao. Mojoj kćeri je bilo sve teže i već je 4 mjeseca ležala u bolnici. Prvog petka u mjesecu studenom vraćala sam se iz bolnice tužna kući, odlućila sam poći do samostana ne bih li imala sreću da me fra Ante primi.
Ušla sam u samostan… ispred vrata jedne sobe red ljudi stajali su i pobožno čekali. Rekoše mi da čekaju da ih fra Ante primi. Ja sam se sretna smjestila u red i čekala skoro cijeli sat…
Kad sam otvorila vrata i ušla osjetila sam nešto što nikad u životu još nisam, počela sam drhtati…. Osjetila sam nešto nadzemaljsko kad sam ga ugledala gdje leži u krevetu: blago i svetačko lice Ante Antića. Ja sam dotrčala do njegovog kreveta, kleknula, a iz mojih očiju poteklo je vrelo suza. Fra Ante me je blago tješio: “Što vam je, gospođo, pričajte… smirite se…”.
Počela sam govoriti o teškom stanju moje kćeri. Tješio me je da je bilo i te kako teških slučajeva, pa da su pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: “Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja vaše kćeri, ja ću to blagosloviti, a tada neka ga ona obuče. Svetu Misu reći ću sutra za njezino zdravlje.”
U subotu ujutro u 10 sati došla sam opet. Fra Ante više nije ležao već je sjedio. Uzeo je majicu moje kćeri i dugo molio divne molitve, a ja sam klečeći skrušeno slušala. Kad je završio moliti rekao mi je ove riječi koje su duboko usađene u moje srce i nikad ih neću zaboraviti:
“Recite vašoj kćeri da joj fra Ante poručuje da će ozdraviti, neka se moli Kardinalu (Stepincu) i neka mu kaže da je fra Ante rekao da ju mora ozdraviti.”
Puna vjere otrčala sam isti čas u bolnicu, ispričala mojoj kćeri koja je ležala i odmah joj obukla majicu. U nedjelju ujutro otišla sam opet u bolnicu da vidim kako je moja kćer. Našla sam je na nogama i rekla mi je: “Mama, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici na Svetoj Misi!”
Od toga dana mojoj je kćeri bilo svakim danom sve bolje. Vratila se kući i sada je hvala dragom Bogu i pomoći dobroga fra Antem sasvim dobro.
U roku od tri mjeseca položila je VIII. razred i maturirala uspješno. Uvjerena sam da je njenom ozdravljenju pomogao fra Ante Antić i on je sada zaštitnik moje obitelji.”
N.N.
(“Dobri otac Antić” – glasilo Vicepostulature Sluge Božjeg fra Ante Antića / br.2 / Zagreb 1971.)