Da, Sluga Božji otac Ante Antić je do kraja života bio doslijedan u svojoj težnji za svetošću. Do zadnjeg trenutka želio je u svemu ispuniti volju Božju i rasti u ljubavi prema Bogu. O tome smo se uvjerili kod svakog našeg susreta, u svakom razgovoru s njim. “Molite se da moja ljubav bude čista…”
O tome svjedoči i naš posljednji susret s dobrim o. Antićem. Bilo je to 13. veljače 1965. godine. Čula sam da je otac Antić već duže vremena u teškom stanju. Prije podne nešto me je snažno poticalo da posjetim bolesnika. Pođoh.
Stupila sam u sobicu kraj kapele Gospe Lurdske, gdje nas je toliko puta otac čekao. Iznenadila sam se kako izgleda. Ono blijedo njegovo lice sada je bilo nekako nabulo, dobilo tamnu boju i patnički izgled. Kad je sestra bolničarka izišla, kleknula sam kraj bolesnikove postelje. Otac Antić me je blagoslovio i odmah započeo razgovor ovako:
“Eto, ja sam sve primio, spremio se.”
– Što ste primili? – upitah iznenađena.
– Svete sakramente, Popudbinu, Zadnje Pomazanje – odgovorio je odlučno s veoma ozbiljnim izgledom.
Nakon moje stanke, nastavio je, među ostalim ovako:
– Budite mirni. Idite svojim putem. Ostvarujte svoju svetost. I MOJU! Ja ću vas s Neba pratiti…
Bila sam potresena i plakala.
– Nemojte plakati! Predajte se! – glasila je njegova posljednja oporuka.
Dok je izgovarao zadnje riječi nekako se razvedrio i blago nasmiješio, gledao me onim svojim dobrim očima…
Koliko puta nam je kroz život taj pogled otkrivao tračak Božje dobrote! Za mene je danas bio posljednji.
Nešto me stiskalo oko srca. Otac Antić je još par puta nemoćnom rukom mahnuo na blagoslov, a onda opet utonuo u svoju patnju. Kasnije sam od ukućana saznala da je upravo toga jutra obavljen obred sv. Bolesničkog pomazanja u sobici oca Antića. Bilo je dirljivo za sve koji su bili nazočni.
Dugačko je bilo ono vrijeme njegova trpljenja, koje se nastavilo sve do 4.3.1965.
Ujutro četvrtog ožujka saznala sam da o. Antić već nekoliko dana pada u agoniju. Zato skoknuh prije podne do samostana Gospe Lurdske. Tiho i neprimjetno stupih u sobicu smrtne borbe velikog Božjeg Ugodnika. Spontano sam kleknula iza vrata u kut dok su ostali bili okupirani umirućim.
A on koji je uvijek blagoslivljao, sada je zatvorenih očiju šutio u smrtnim mukama. Iščekivao je trenutak susreta sa svojim Bogm po sestrici smrti: ona se upravo osjećala u neposrednoj blizini po nekoj tajanstvenoj šutnji koja je vladala u odajama ove kuće…
Svi su morali brzo izići, da ne bi otežavali i onako teške posljednje trenutke.
Tako je prošao moj posljednji, nijemi susret s duhovnim ocem na ovoj zemlji. Za mene je to bio dodir s Vječnosti, koja je za našeg o Antu Antića nastupila toga dana u rano poslije podne kad je blaženo preminuo.
Naši posjeti posmrtnim ostacima kroz četiri dana, dok je ležao na odru u Gospinoj kapeli, produžavali su taj zadnji susret i podržavali u nama nadu da nas otac zaista neće zaboraviti, da će nas “iz Neba pratiti” kako je često obećavao.
Blagoslovljen bio Bog po sestri našoj smrti!
Ovi posmrtni susreti s redovnikom koji je ostavio tragove svetosti što privlači, nisu zauvijek prekinuti spuštanjem njegova tijela u grob na zagrebačkom Mirogoju, ni s prijenosom svetih ostataka u sarkofag na dnu kripte Gospe Lurdske. Ona se nastavljaju pod različitim vidovima.
Katkad nam se pruži prilika da posjetimo sobicu ili da kleknemo pred kamenom što skriva njegovo tijelo. Ali ponajčešće to biva samim sjećanjem na lik dobroga nam oca, pogledom na njegovu sliku ili molbama upravljenim Bogu po zagovoru Ante Antića. Više puta je dosta da pročitamo koju rečenicu s jednostavne sličice
“Ljubimo svoj život, onakav kakvoga nam je Bog dao.”
“U školi križa moramo naučiti ljubiti svoga bližnjega.”
Pritom nam se uvijek u duši obnove toliki spasonosni susreti koji nam dozovu u svijest bezbroj duhovnih susreta i poticaja našeg svetog duhovnog oca. A odatle opet novi val svjetla za naš život s Bogom i za naše odnose s bližnjima.
Susreti se tako svednevice nastavljaju.
M.A.
(Dobri otac Antić, glasilo vicepostulature br 1-2, Zagreb 1983.)