Fra Ante je ostavljao utisak povučena čovjeka. Išao je pognute glave, oborena pogleda i činilo se da ga ništa uokolo ne zanima. Bilo je bogoslova koji su smatrali da se njemu može mnogo toga sakriti. U tome su se grdno varali. Njegove velike oči mnogo su toga i neopazice zapažale. Ni jednog nije puštao izvan svoje brige.
Duboko je prodirao u dušu svakog klerika. U svemu je izbjegavao površnost. U tom pogotovo. Odlično je poznavao ćud svakog od njih. Pazio je na točnost u vršenju kleričkih dužnosti. Vodio je računa o nauku svakog pojedinog. Pazio je na vanjsko vladanje i mnogo držao do skladnosti i urednosti. Razumljivo da je mnogo držao do duhovnog života svakog pojedinca i do njegove molitve.
Tko pročita službene izvještaje, koje je slao Provincijalatu o svakom pojedincu, dobit će utisak da je fra Ante bio dobar psiholog. Kad bi fra Antine izvještaje pročitali bivši njegovi gojenci, koji su dobro poznavali jedan drugog, sigurno bi se složili s njegovim ocjenama. Njegova ocrtavanja “pojedinih tipova”. bile su stručne prognoze za život svakog pojedinca. Nije lako, ni bez potrebe izricao sudove o drugom.
To nam najbolje svjedoči njegova bilješka iz duhovnih vježbi od 26. VII, 1926.: “O drugima neću govoriti nikada. Ako treba što kome reći, prigovoriti spomenuti nikada s pomoću Božjom i Marijinom neću za njim govoriti, već njemu s pravom i čistom nakanom pred Gospodinom. Gdje me ne zove dužnost šutjet ću i preporučivati ga Gospodinu. Stvari i govorkanja o drugome, koja na mene ne spadaju po dužnosti ili me ne zove ljubav, neću slušati izbjegavat ću ih i neću se u to ni najmanje miješati.”
Ocjene koje je službeno davao, napisane su “jer ga je zvala dužnost” i to “s pravom i čistom nakanom pred Gospodinom.”
(Fra Vjeko Vrčić: “Naš Magistar” / Vrgorac 1977.)