Susreti s ocem Antom Antićem onako oči u oči, srcem u srce, trajali su duže nego što je sat mogao mjeriti i ostavljali dublje utiske od stiska ruke kod susreta s dragim prijateljem. Nije to bio susret samo slučajnog namjernika o kojem se ništa ne zna. To su bili susreti duše u dušu, susreti u Duhu. Za one koje je Božja Providnost usmjerila prema duhovnom vodstvu oca Antića zbio se jedan takav susret po prvi put u životu, a trajao je duže ili kraće; od pet minuta do nekoliko sati.
Ono što se događalo kod takvih susreta, u povjerljivom izlijevanju s jedne i druge strane, nije završavalo s posljednjim savjetima duhovnog vođe. Nakon blagoslova, koji je često bio kao inicijacija u tajnu života s Presvetim Trojstvom
“Oče Dobrote posveti me. Sine Ljubavi, ražari me. Duše Mudrosti, prosvijetli me!” – doživljaj susreta produživao bi se na ulicama bučnog grada, među ljudima s kojima smo živjeli, uz posao koji smo obavljali.
U danima, tjednima ili mjesecima između jednoga i drugoga posjeta i razgovora s dobrim ocem, milost koju smo doživjeli držala nas je u nekoj atmosferi sabranosti, okrenutosti prema Bogu i u najobičnijim stvarima. Doživljavali smo i katkad i one neobične susrete kad je otac bio daleko, a prisutan uz nas. Mnogi su zamjećivali taj fenomen, a nisu ga znali protumačiti običnim ljudskim rezoniranjem, nego samo nadnaravnim djelovanjem milosti.
Duhovni susreti s dragim ocem Antićem nastavljali su se češće ili rjeđe kroz godinu – dvije, deset – petnaest, pa i više godina kontinuirano ili s prekidima. Za svakoga od duhovne djece oca Ante Antića zbio se i jedan susret koji je bio posljednji za njegova života. Što se je u onom trenu odigralo između oca i vođene duše, teško je znati. To je pohranjeno u svakome duboko u srcu, da ne bi izgubilo svoju dragocjenost.
Koliko nam je drago toliko i korisno češće obnavljati sjećanja na te susrete i na svetost dobrog nam oca Antića. Ta on je naš veliki zajednički dar neba! Za življa sjećanja pruža nam se prilika svake godine o godišnjici njegove blažene smrti.
Da, sluga Božji otac Ante Antić je do kraja života bio dosljedan u svojoj težnji za svetošću. Do zadnjeg trenutka želio je u svemu ispuniti volju Božju i rasti u ljubavi prema Bogu. O tome smo se uvjeravali kod svakog našeg susreta, u svakom razgovoru s njim: “Molite se da moja ljubav bude čista.”
O tome svjedoči i naš posljednji susret s dobrim ocem Antićem. Bilo je to 13. veljače 1965. godine. Čula sam da je otac Ante Antić već duže vremena u teškom stanju. Prijepodne me nešto snažno poticalo da posjetim bolesnika. Pođoh. Stupila sam u sobicu kraj kapele Gospe Lurdske gdje nas je toliko puta otac čekao. Iznenadila sam se kako izgleda. Ono njegovo blijedo smireno lice sada je bilo nekako nabulo, dobilo tamnu boju i patnički izgled. Kad je sestra bolničarka izišla, kleknula sam kraj bolesnikove postelje.
Otac Antić me blagoslovio i odmah započeo razgovor ovako: “Eto, ja sam sve primio, spremio se…”
– Što ste primili? – upitah iznenađena.
“Svete sakramente, Popudbinu, Zadnje Pomazanje”, odgovorio je odlučno s veoma ozbiljnim izgledom.
Nakon male stanke nastavio je, među ostalim, ovako: “Budite mirni… Idite svojim putem. Ostvarujte svoju svetost. I moju! Ja ću vas s Neba pratiti.”
Bila sam potresena i plakala.
– Nemojte plakati! Predajte se! – glasila je njegova posljednja oporuka.
Dok je izgovarao zadnje riječi, nekako se razvedrio i blago nasmiješio; gledao me onim svojim dobrim očima.
Koliko puta nam je kroz život taj pogled otkrivao tračak Božje dobrote! Za mene je danas bio posljednji. Nešto me je stiskalo oko srca. Otac Antić je još par puta nemoćnom rukom mahnuo na blagoslov, a onda opet utonuo u svoju patnju.
Bilo je dugačko ono vrijeme fra Antinog trpljenja. Ujutro 4. ožujka 1965. saznala sam da otac Antić već nekoliko dana pada u agoniju. Zato skoknuh prijepodne do samostana Gospe Lurdske. Tiho i neprimjetno stupih u sobicu smrtne borbe velikog Božjeg Ugodnika. Spontano sam kleknula iza vrata u kut, dok su ostali bili okupirani umirućim.
A on, koji je uvijek blagoslivljao, sada je zatvorenih očiju šutio u smrtnim mukama. Iščekivao je trenutak susreta sa svojim Bogom po sestrici smrti; ona se upravo osjećala u neposrednoj blizini, po nekoj tajanstvenoj šutnji koja je vladala u odajama ove kuće.
Svi su morali brzo izići da ne bi otežavali i onako teške posljednje trenutke.
Tako je prošao moj posljednji, nijemi susret s duhovnim ocem na ovoj zemlji. Za mene je to bio dodir s Vječnosti koja je za našeg oca Antu Antića nastupila toga dana u rano poslijepodne, kada je blaženo preminuo.
Naši posjeti posmrtnim ostacima kroz četiri dana, dok je ležao na odru u Gospinoj kapeli, produžavali su taj zadnji susret i podražavali u nama nadu da nas otac zaista neće zaboraviti, da će nas ”iz neba pratiti”, kako je često obećavao.
Blagoslovljen bio Bog po sestri našoj smrti!
Ovi posmrtni susreti s redovnikom koji je ostavio tragove svetosti što privlači, nisu zauvijek prekinuti spuštanjem njegova tijela u grob na zagrebačkom Mirogoju, ni s prijenosom svetih ostataka u sarkofag na dnu kripte Gospe Lurdske. Oni se nastavljaju pod različitim vidovima.
Katkada nam se pruži prilika da posjetimo sobicu ili da kleknemo pred kamenom što skriva njegovo tijelo. Ali, ponajčešće to biva samim sjećanjem na lik Dobroga nam oca, pogledom na njegovu sliku ili molbama upravljenim Bogu po zagovoru oca Antića. Više puta je dosta da pročitamo koju rečenicu s jednostavne sličice: ”Ljubimo svoj život, onakakav kakvog nam je Bog dao. U školi križa moramo naučiti ljubiti svoga bližnjega.”
Pritom nam se uvijek u duši obnove toliki spasonosni susreti koji nam dozovu u svijest bezbroj duhovnih savjeta i poticaja našeg svetog duhovnog oca. A odatle opet novi val svjetla za naš život s Bogom i za naše odnose s bližnjima.
SUSRETI SE TAKO SVEDNEVICE NASTAVLJAJU.
M. A.
(“Dobri otac Antić” – glasilo vicepostulatura sluge Božjeg fra Ante Antića / broj 1- 2 / 1983.)