Mnogopoštovani otac provincijal, fra Jerko Lovrić, kojemu je fra Ante bio magister, daje nam mnoge podatke o fra Anti Antiću:
“Bio nam je više nego majka. A znamo što je majka, kakvo ima srce! Ona čuje svaki uzdisaj svoga djeteta, pozna sve njegove boli i rane; stavlja na njih mekanom rukom melem. A fra Ante je imao dušu i srce majke.
On je sve smatrao za svoju duhovnu djecu; sve ih je ljubio ljubavlju Kristovom, nesebičnom; zbog Njega i radi Njega, za kojega ih je i odgajao. Znao je tko je Bog, pa je želio posvemašnju poslušnost, poniznost i pokornost Njemu.
Naredba pretpostavljenih imala se izvršiti! Čekao je, molio je, ali nije mogao prijeći preko neposluha, a da ga ne kazni. To bi bile lakše zadovoljštine, jer bi on veću odštetu platio svojim molitvama i žrtvama.
Nije suprotstavljao svoje mišljenje mišljenju drugih. Uvijek je puštao da drugi govore: i njegovi gojenci i braća. On bi samo slušao i šutio. Ako bi ga tko upitao za savjet – ljubazno je i ponizno odgovorio. I za vrijeme šetnji u prirodu puštao je svojim bogoslovima glavnu riječ.
Bio je s nama zajedno, uvijek i posvuda. U učionici, na zajedničkim vježbama, na radu, u crkvi, na šetnji. Ne kao stražar, već kao majka, kojoj je jedina slast biti uz svoje dijete. Bio je uz njih da im može priskočiti u pomoć: ili u učenju ili u raznim tjeskobnim stanjima. Često su ga vidali kako otvara vrata – sad oca gvardijana, sad oca provincijala: “Treba ovome cipele, ovome rublja…” Ako bi mu se netko znao suprotstaviti – on bi se odmah povukao, ali kada se ticalo drugih, da se zauzme za njihove potrebe i interese, ne bi se povukao dok ne bi dobio ono što je tražio. Po pet puta znao bi ući ocu gvardijanu s istom molbom, uvijek ponizno proseći. Fra Antin život bio je čisto zrcalo kreposti. Odgajao je svojim primjerom, kao i njegov veliki Učitelj kojega je slijedio: “Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete pokoj dušama svojim.”
(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” – prva biografija sluge Božjega dobrog oca fra Ante Antića / Split 1966.)