Fra Antu sam upoznao prije kojih 40 i više godina, kad sam bio u Makarskoj, u pratnji pokojnog biskupa Mišića, koji je pozvan iz Mostara da podijeli svete redove bogoslovima, među kojima je bio ponos svih nas franjevaca fra Karlo Balić sa svojim kolegama. S bogoslovima provincije Presvetog Otkupitelja bila su i naša tri bogoslova poslana na studij u Split.
Fra Ante je bio magister secundarius clericorum – možda i primarius, ne znam točno, ali on ih je pripravljao za svete redove i bio glavni ceremonijar pri podjeljivanju svetih redova. Svaki njegov pokret i čin odavao je produhovljena, svetog redovnika. Ja sam takav dojam dobio o njemu, a taj mi je dojam ostao kroz sve vrijeme do sada i to sam isticao kadgod je bio govor među braćom o našoj franjevačkoj duhovnosti i navodio fra Antu kao uzor.
Prošlo je mnogo vremena, a da ga nisam vidio, ali sam uvijek i od svakoga čuo samo najbolje o njegovom svetom i blagotvornom djelovanju na sve s kojima je dolazio u doticaj. O njemu mi je mnogo i najbolje pripovijedao pok. fra Franjo Lipovac i uvijek ga isticao kao živoga sveca koji ne izlazi iz svoje ćelije ili iz kućne kapelice, a ipak ima najdjelotvorniji utjecaj na produbljeni vjerski život našega Zagreba. K njemu dolaze najduhovnije i najučenije osobe Zagreba iz duhovnih i svjetovnih zvanja.
Kao provincijal Franjevačke bosanske provincije, kadgod sam dolazio u samostan u Vrbanićevoj, obišao sam i fra Antin grob kako bih osvježio onaj svoj prvi susret s njim kad sam ga vidio u Makarskoj, jer je čitava njegova pojava zračila Franjinim, Kristovim duhom, duhovnošću koja je izvirala iz svake žilice njegova krhkoga slaboga života, a duhom tako jaka.
Fra Ante je u sebi odražavao Krista svojim nutarnjim penjanjem, a i vanjskom djelatnošću u vođenju i spašavanju duša, a to je pravo, nepatvoreno franjevačko poslanje. Kao što je sveti Franjo svojom pojavom sve privlačio sebi, da vide svetog muža, tako je i fra Ante privlačio sve u Zagrebu, a i drugdje gdje su ga poznavali.
Iz moje provincije tražili su neki da odu fra Anti u Zagreb radi duhovnih potreba. Kao provincijal davao sam im dozvolu. Pričao mi je pok. fra Franjo Lipovac, da mu je jednu važnu stvar povjerio i molio ga da se kod Boga zauzme za to. On mu je obećao da hoće, ali mu je unaprijed rekao: “Recite fra Borisu da će sve lijepo završiti”. Tako je i bilo.
Od mog prvog upoznavanja s fra Antom vidio sam na njemu da je on svega sebe predao Bogu, ali tako prirodno, neprisiljeno, kao da se to radilo s njime – vjera jaka, da brda prenosi, molitva neprestana, strpljivost nedostiživa, bezazlenost pravoga sina Franjina, a sve je to izviralo iz njegove nutarnjosti, temeljno i proživljeno i s dubokim osvjedočenjem; to daje snagu svakoj njegovoj riječi, upravljenoj bratu i sestri, svakom, s kim je surađivao
Moj je dojam o fra Anti: Ne trebamo se moliti za njega, nego se trebamo moliti njemu da on moli kod dragoga Boga za nas!
O. Boris Ilovača
Provincijal Franjevaca bosanske provincije
Petrićevac, 21. svibnja 1965.