Dok je fra Ante još bio u Makarskoj, pripovijedali su pojedini klerici kako im je u duhovnim razgovorima znao otkriti čitavu njihovu nutrinu. Svaki od njih bio je uvjeren da ih on bolje poznaje nego oni sami sebe.
Jedan od njegovih daka kaže kako mu je otac magister tako otkrio njegovu nutrinu da se upravo plašio ići s njime, jer su takve spoznaje i na njega stavljale velike obaveze i potpunu promjenu života. Drugi dak kaže: “Kad god ja nešto učinim ili u duši proživljavam, otac magister to dozna; često sam pokušavao kradomice od njegova oka nešto napraviti, ali je on uvijek znao što je to bilo.”
Neki klerik pripovijeda kako ga je mučila želja da shvati dušu oca magistra. Jednog dana sam mu je magister iznio tu njegovu želju i blago se pri tome smiješio. Drugi svećenik pripovijeda kako ga je jednom mučila velika potištenost, ali se to izvana nije moglo opaziti. Fra Ante ga je jasno pročitao.
Nekoj je redovnici na ispovijedi iznio njezinu pogrešku koje se ona nije ni sjetila. Jednom drugom svećeniku otkrio je tajnu da ga poglavari ne razumiju, što ga je mnogo tištilo, ali mu je uz to odmah dao i savjet – neka se pokori volji Božjoj, sluša i ljubi svoje poglavare. Kod jedne redovnice nalazila se u njezinoj sobi neka suvišna slika. Iako fra Ante nije bio u tom samostanu i nije mogao za to čuti, ipak ju je na to podsjetio, a ponovio je to i drugi put nakon nekog vremena jer ga ona nije bila poslušala.
Jedna iz Reda vanjskih sestara pripovijeda kako je često u pratnji poglavarice dolazila u samostan u Vrbanićevoj ulici. Dok bi poglavarica obavljala posao, ona bi čekala i svratila bi se fra Anti koji je rodom iz kraja gdje se i ona rodila. Često su je nakon toga zadirkivali i pitali, što je dobila od fra Ante. Jednog dana ona mu je to i kazala. Fra Ante joj otkri njezinu dušu sa svim manama, odlikama, težnjama i mislima koje ne bi nikome ni za živu glavu povjerila.
Drugom zgodom poglavarica jednog reda bila je znatiželjna što su gotovo sve njezine sestre hitale k fra Anti i držale se njegovih savjeta, a ona sama nije imala o njemu prave predodžbe. Došla je k njemu; dugo su razgovarali o Redu, o potrebama, o dnevnim stvarima. Ona se već spremila za odlazak, trijumfirajući kako će ispripovijedati svojim sestrama da pretjeruju. Njoj, eto, nije ništa rekao ni pogodio; nije čak mogao ni znati kako je providan bio njihov razgovor. Ta što bi ona njega pitala za savjete kad one imaju tako učena svećenika koji se o svemu brine i sve im vodi. Tada će fra Ante: “Kćerce, nešto bih ti rekao…” Točno ju je ocrtao; iznio sve njezine i najintimnije stvari o kojima nije ni ispovjedniku govorila.
Jedan svećenik pripovijeda kako su ga spopale napasti, kako za njega nije Red. Nije o tome htio nikome govoriti ništa nego je naumio spremiti stvari i nestati iz samostana. Iste večeri, kad se s tom namjerom vratio iz grada, čekao ga je na hodniku fra Ante i pozvao ga u svoju sobu. Slijedio je razgovor u kojemu mu je fra Ante iznio sve njegovo proživljavanje, sumnje. Rekao mu da su to napasti i molio ga neka se ne prevari i ne popusti zlom duhu. Nije Izišao i danas je uzoran svećenik po Srcu Božjem.
(Natko Faranetić: “Svjetlo u tami” – kratki životopis oca fra Ante Antića / Split 1969.)