Bila sam studentica kada sam pri puta čula za oca Antića. U Zagrebu se govorilo: “Svetac”.
Jednoga dana došlo je tako i do mene: “Čini čuda, mnogima pomaže, “proriče” dubine ljudskih srdaca; ovoj je rekao sve o njoj, a da je uopće nije poznavao; ovoga je izbavio iz materijalnih neprilika, nekoga ukorio, s nekim bio strog; drugoga posavjetovao…”
Ljudi su masovno k njemu dolazili na svetu ispovijed, govorili o njemu, razmišljali o svom životu i mijenjali se. I ja sam priželjkivala susret s ocem Antićem premda sam se u duši nečega strašila. “Bog zna što mi može reći, sigurno istinu, a istina zna biti katkada i vrlo neugodna i bolna!”
Od kad sam ga prvi puta samo vidjela, duboko mi je ostao u sjećanju: neobična pojava, mala uzrasta, šutljiv kao da ništa ne zna, da ga ništa na ovoj zemlji ne zanima. Istovremeno, silno privlačan, a tako daleko kao da lebdi izvan zemlje, ne hoda po njoj, ne stoji na njoj i kao da želi da i nas otrgne od nje, da nam pokaže da smisao našeg bivovanja nije zemlja nego Vječni, Neizmjerni, Sveobuhvatni Bog.
I kada je jednom čovjek sreo oca Antića i nesvjesno mu se misli vraćaju k njemu, koji je sav zračio Bogom, i bez riječi počinje razmišljati o Bogu, o poruci života toga jednostavnog, skromnog svećenika – franjevca.
Samo tri puta sam bila u njegovoj neposrednoj blizini. Prvi osobni susret s ocem Antićem dogodio se na Hrastovcu, kada smo dvije kolegice i ja došle u posjet – danas pokojnoj sestri Marici Stanković.
Iznenada se pojavio otac Antić. Sve tri smo se toga časa našle na koljenima. Toliko smo bile iznenađene i zbunjene da nismo bile u stanju progovoriti niti riječi, a možda ne bi znale niti kako nam je ime. Gotovo da nam od uzbuđenja nisu suze potekle. Smatrale smo se grešnima i očekivale teške ukore. Toga smo se tako plašile. Ohrabrile su nas njegove tople riječi i ruka koju je svakoj stavio na glavu, a kasnije ju podigao na blagoslov. Ostale smo sretne i kao da s njime nismo bile na zemlji.
Bilo je to neopisivo. Susret je trajao samo par minuta. Nije bilo ukora niti specijalne poruke. Bile smo smirene. Taj susret i šutnja oca Antića nama je mnogo govorila. To se tako lako ne zaboravlja. Samo se postepeno, polako mijenja život na bolje.
Drugi susret s ocem Antićem zbio se u kapelici Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici. Sjedio je na namještenim stolicama ispruženih nogu. Tada sam se prvi puta i samo jednom kod oca Antića ispovjedila. Sve je prošlo bez specijalne poruke i bez ikakve reakcije. Bio je zadovoljan, tako i ja. Reakcija se zbivala u meni: “Ispovjedila sam se pred svecem”.
A sveca je dovoljno nekim nepojmljivim instinktom u duši osjetiti. Da, to je Božja reakcija da ga učini nama spoznatljivim.
Treći susret bio je na zagrebačkom Mirogoju na sprovodu jednog svećenika. Jedna poznanica mi je svratila pažnju: “Eno, tamo je otac Antić!” Pogledala sam ga. Možda su nam se i pogledi sreli. Uobičajeno je lebdio kao da ne živi više na ovoj zemlji. I prva misao koja mi se toga časa pojavila bila je: “Svetac!”
Nisam oca Antića puno poznavala, ali za mene je bilo dosta da zahvalim Bogu i za te susrete. Ništa manje nisam osjećala niti na njegovu pogrebu jer izgubili smo svećenika, ispovjednika, tješitelja, pomoćnika, ali smo dobili sveca, posrednika. I opet imamo mnogo, opet imamo oca Antića. Živi među nama da nam propovijeda, da nas diže!
I kada sam kod prijenosa njegova tijela u crkvu Majke Božje Lurdske s tolikima prisustvovala Euharistijskom slavlju, osjećala sam da u srcu Zagreba živi još jedan svećenik – svetac.
U današnje vrijeme trebamo sve više svetaca da bi nas posvećivali i molili za nas, za snagu življenja, naročito kada nam se križ i trpljenje čine preteškima.
I dok sam molila i zahvaljivala Bogu, dobila sam snage da se vratim u ovaj svijet i da u svom vremenu živim Evanđelje na svoj način, kako ga je živio uzoran svećenik i svetac, otac Ante Antić.
Marija Milašin
Zagreb, 11. veljače 1988.