Svaki 4. datum u mjesecu podsjeća me na dobrog oca Antu (njegov smrtni dan). Zato sam baš i odabrala upravo ovaj dan da izvršim svoje obećanje, svoju zadanu riječ. Šaljem Vam svoje skromne uspomene na oca Antića.
Bila je za mene posebna milost Božja, da sam se u životu srela sa svecem, s dobrim ocem Antom Antićem. Mnogo sam o njemu čula i željela sam doći do njega. Nakon dvije godine što sam za to molila i svaki se dan uključivala u njegovu sv. Misu, želja mi je bila ispunjena i ne uzalud. Na tom zahvaljujem svaki dan, jer susret s ocem Antom nije samo lijepa uspomena, nego stvarni i trajni susret sa svojim Bogom i usmjerenost svih svojih duševnih moći i cijeloga bića svome Stvoritelju.
Oca Antu poznavala sam vrlo kratko razdoblje, tek nekoliko mjeseci prije njegove blažene smrti. Moje uvjerenje da je otac Ante svetac nisam poprimila po pričanju drugih, nego sam se sama uvjerila već kod prvog susreta. Iz njega je zračio Krist Gospodin. Na njemu nije bilo više ništa, a da to nije osvojio Isus. Svetac u potpunom smislu. Svetac – Utjelovljeni Krist – u ovom slučaju u osobi oca Ante.
Da još nešto više kažem? Ne mogu, jer bih sve pokvarila. Zar je onda čudo, zašto je otac Ante osvojio tolike duše baš za Krista Gospodina, a ne za svoju osobu? Osvajao ih je sam Isus. Odatle i snaga njegovim riječima. Prve riječi koje mi je rekao čim sam stigla u sobu bile su: “Osjetio sam milost, ali ne za sebe, nego za tebe. Primit ćeš preko mene mnogo milosti”.
Tada sam obavila ispovijed cijeloga života. Mnoge stvari mi je sam rekao s punom sigurnošću. Na primjer “To ti je bilo tako i tako”. Rekao je: “Želim da te Krv Kristova svu opere, okupa. Sjedini se s mojim riječima i ponavljaj… pokajanje”.
Tko ne bi bio sretan imati takvoga duhovnoga oca? No i ako dobrota oca Ante nije poznavala granica, on je posebno naglašavao moliti “je li je volja Božja da ti budem duhovnim Ocem?”
Još sam nekoliko puta bila kod njega. Jednom prilikom pitao me: “Ćerce, što mi obećavaš?” Bez razmišljanja odgovorila sam: “Poslušnost”. A on na to: “Bit ćeš žrtva svoga duhovnog oca. Upisujem te u svoje svećeništvo. Ja kao čovjek ne mogu ništa, ali kada držim u ruci kalež, mogu sve. Dok sam još na zemlji pomoći ću ti.” Na to sam ga zamolila: “Oče Ante, pomozite i iz neba!” On je potvrdio: “Da i iz neba!” Kasnije mi je otac Ante pisao. Ostala sam s njim u duhovnoj povezanosti. Često sam osjetila njegovu blizinu iako sam bila od njega fizički udaljena. Snaga one njegove riječi: “Ne dam ti da staneš” tjera na posao.
Za mene je otac Antić prebrzo iščeznuo. Moram gledati sve kroz vjeru. Nebo mi je sada mnogo bliže jer je tamo netko tko je moju dušu tako razumio. Pisma oca Antića čuvam s posebnim pijetetom i često ih razmatram. U njima uvijek nalazim svježu i zdravu hranu. Već sam primila mnogo milosti po zagovoru oca Antića i čini mi se da ih neprestano primam. Sve su one duhovnog karaktera i nemoguće je o svemu govoriti.
Svaki dan se molim ocu Anti, kako njemu tako i za njegovo skoro proglašenje blaženim, pa svetim. To mi njegova duhovna djeca moramo potvrditi svojim životom. Neka nam u tom pomogne naš dobri i sveti Otac Ante.
s. Jasenka Ćutek
Sestra Svetog Križa
Vukovar, 4. siječnja 1967.