Svećenik pripovijeda što mu se dogodilo dok se ispovijedao kod oca Ante:
— Nabrojio sam svoje manjkavosti i na koncu rekao: više ništa.
— A jesi, sinko, jesi još nešto. Još si u nečem pogriješio, govorio si protiv bližnjega.
— Nisam — odgovorio sam malo oštro.
— Jesi, sinko.
— Nisam — odgovorio sam još oštrije.
Otac Ante nije dalje inzistirao. Dao mi je odrješenje, pa sam otišao. Nisam prevalio ni pedesetak metara od samostana, kad mi naglo sine u memoriji situacija u kojoj sam govorio protiv bližnjega. Toga sam se inače strogo čuvao, ali sam ipak pogriješio u jednom slučaju. Kako sam u brzini otišao na ispovijed, nisam se toga sjetio. Otac Ante imao je pravo.
(otac Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – Treptaji srca među tvornicama”)