Križ je središte svega. Na križu mora biti, ali iz ljubavi raspet s Kristom svaki njegov učenik. Potpuno se predati Gospodinu i biti žrtva ljubavi – kakav je to divan sklad, kakva potresna stvarnost, kako realna povezanost između mistike i života ograničena vremenom i prostorom.
Ovih par crtica iz njegovih svakodnevnih susreta pokušat će približiti njegovu duhovnost koja je s jedne strane uronjena u mistični život Božje nazočnosti, a s druge strane baš radi toga toliko realna u svagdašnjim prilikama.
Došla k njemu jedna djevojka, spremna da se posveti Bogu, ali isto tako sklona kićenju. Imala je divnu dugu crnu kosu. Znala bi je namjestiti tako da su to i drugi zapažali i divili joj se. A fra Ante će joj jednom: “Kćerce, skini tu kosu, služi ti samo za isticanje.”
A bilo je toj osobi, kako sama priča, to jako teško jer je po naravi bila jako ohola, prkosna, nagla i tvrdoglava. Pa ipak, poslušala je. Fra Ante je tako dugo nije puštao na miru dok to nije učinila.
Jedna redovnica je redovito dolazila fra Anti. Jednoga dana on je upozori da u svojoj ćeliji ima jednu sliku koje se mora odreći. Ona mu to obeća, ali je nije skinula. Bila je naime za nju jako navezana. I opet prodorni i iskusni fra Ante nije tako dugo mirovao dok je se nije odrekla.
(N. Ivanov: “Glasnik vječne ljubavi – kratki životopis oca fra Ante Antića / izd. Vicepostulatura, Zagreb 1975.)