Ljubav, koja je kao plamen, mora da se razdaje drugima, žar njezin grije srce. I fra Antina je ljubav sve jače plamtjela, što se više sjedinjivao sa svojim Bogom koji je sama ljubav. On ju je morao razdavati drugima. Jer Božje Srce, koje je središte te ljubavi, iz kojega ona ističe, a koje je u sebi nosio – želi kao sunce da sve ogrije; sve zahvati svojim plamenom.
I daleko izvan samostanskih zidina on je rasipao njezine plamenove; unosio u duše žar, svjetlost i toplinu. U našoj samostanskoj crkvi sestara klarisa mnoge su duše, osim učiteljica, njega čekale za svetu ispovijed. Otkrile su u bližnjemu izvor bogatstva, izvor žive vode što struji iz Srca Kristova, koja jedina gasi žeđ duše. Otkrile su u njemu svoga tješitelja, svoga savjetnika; svoga Oca.
I povjeravale su mu se u svim duševnim tjeskobama; otkrivale su mu svoje rane. I on je melem utjehe i smirenja polagao na izmučena srca, on im je vraćao izgubljenu nadu i pouzdanje u dobrotu Oca koji ne zaboravlja svoju djecu, jer ih ljubi. Svi su od njega utješeni odlazili u svoje dane. I kada bi utihnuli svi zvukovi u samotnoj crkvi, on bi se tiho približio oltaru Bezgrešne i pred Njom, klečeći, dugo molio.
Tada bi pošao prema svetištu, otvorio željezna vratašca i pao pred Svetohraništem pred kojim uvijek gori svjetiljka. Ovdje je njegov živi Bog. Ovdje u tišini on će mu otkriti svoje srce. Pa kao da se boji da će biti opažen, povukao bi se iza oltara.
I ovdje su vratašca tabernakula – blizu prozorčića kroz koji redovnice, pod velom, primaju hostiju bijelu. Tada bi, pavši na koljena, sklopljene ruke položio na oltar, dotičući svojom glavom male, pozlaćene dveri iza kojih se krije neizmjerni Bog. Srce mu je šaptalo: “Boże moj, ljubim Te!” Počeo bi mukom, tajno izražavati svoje misli i osjećaje, a onda bi se najednom začuo šapat koji se sve više pojačavao kroz tišinu: “Bože moj, ljubim Te.” Gore, iza rešetaka nad žrtvenikom, zadrhtali bi bijeli zastori. I u kor redovnica dopirao je samo jedan uzdah: “Bože moj, ljubim Te.”
Posvuda muk… Samo svjetlo uljanice pred likom Propetoga – u koru – zadrhtalo bi jačim plamenom.
(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” – prva biografija sluge Božjega dobrog oca fra Ante Antića / Split 1966.)