Prozor njegove sobe gledao je na tvornicu akumulatora “Munja”. Čula se buka strojeva. Ulicom su prolazili automobili, nad Zagrebom zujahu mlažnjaci, u susjednim sobama žagorili su radio-aparati i magnetofoni.
Kad bi završila kino predstava u nedalekom kinu “Mosor”, ulicu bi preplavila masa… Tu usred te buke i vreve, usred vrtloga modernog velegradskog života, u skromnoj redovničkoj sobici, s ocem Antom na vrlo jednostavan i konkretan način doživljavali smo prisutnost Božju. Čudno je da je to bilo moguće u Zagrebu tisuću devetsto pedesetih i šezdesetih godina.
A, eto, bilo je moguće. Činjenica. Živo smo osjećali tu, pred ocem Antom, da nas samo lagana zavjesa dijeli od Boga. Samo lagana zavjesa.
– Doživio sam Boga nedaleko od kina “Mosor” – rezonirao je intelektualac, vrlo izobražen.
“Mene nema tu, tu je Isus, govorite iskreno, otvoreno” – često bi tako govorio fra Ante.
Ozbiljno, uvjerljivo. Slične bi riječi možda koji put izgovorio i koji drugi ispovjednik i duhovni vođa, ali kad bi ih izgovorio otac Ante, njegov sugovornik bi odmah osjetio da se atmosfera, podneblje, počelo mijenjati, da je u blizini Bog.
(Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – treptaji srca među tvornicama”)