..Dragi otac Ante bio je moj duhovni vođa od mog djetinjstva. Otac mi je umro za vrijeme rata, kad mi ga je u potpunosti zamijenio otac Ante. U njemu sam zaista gledao svog jedinog, pravog, iskrenog prijatelja u ovom zemaljskom životu. Ne mogu izreći koliko je drag, dobar, pun ljubavi i požrtvovnosti bio otac Ante.
Mogao sam k njemu doći u svako doba dana, siguran da će me s ljubavlju primiti. Znao sam da imam nekoga komu mogu da se izjadati, da mu kažem što me tišti; da mu otvorim svoje srce, da mu iskažem svoje jade, siguran da mi želi pomoći. On se žalostio sa mnom zbog mojih neuspjeha, propusta, a veselio se kad bih štogod malko dobra učinio. Nažalost, dao sam mu više prilike da se žalosti nego da se veseli, jer nisam mogao služiti Bogu onako kako je on želio. Jasno, zbog svoje slaboće i mlitavosti.
Sve što se meni dogodilo uzimao je kao da se to isto dogodilo njemu. Žrtvovao se do kraja života za one koje je vodio, bez odmora, i makar bio teško bolestan, što je sigurno ubrzalo njegovu smrt. U svom životu nije poznavao odmora, neprestano se žrtvovao za druge. On mi je predočio svojim primjerom, životom, što zapravo znači biti katolik, pravi borac Kristov. Slušao sam divne propovijedi, čitao velike filozofske misli, što mi je svakako koristilo za moj duhovni napredak, ali sve to bi mi bilo malo pomoglo da nisam pred sobom gledao živi primjer oca Antića. Na njemu sam vidio što zapravo treba činiti.
O kako je divno kad znaš da ti barem jedan čovjek na svijetu zbilja iskreno želi dobro, da bi zbilja za tebe sve dao. Unatoč bezbrojnim tegobama život odmah postaje lakši. Nađe se ljudi koji te nešto malo vole, ali naći ljude koji bi za tebe zbilja dali sve, takvih je malo. A otac Ante bio je upravo takav čovjek. Doista mnogo znači susresti se u životu s čovjekom koji ti u dušu ulijeva optimizam kad kloneš, kad počneš sumnjati u kršćansko milosrđe, u to da li uopće ima prave ljubavi; kad ti dušu počne izjedati misao da je prava ljubav samo neki nedokučivi ideal, neka apstrakcija, nešto čega u konkretnom životu nema. Ali, čim bih susreo dragog, plemenitog oca Antića, svih bi tih sumnja nestalo, pale bi, izgubile bi se.
U susretu s njim došao sam do čvrstog uvjerenja da ima prave ljubavi, baš onakve o kojoj sv. Pavao piše Korinćanima (1. gl. 13.). Morao bih još mnogo toga reći o dobroti o plemenitosti oca Ante, ali se osjećam nemoćnim da sve iskažem. Trebalo ga je poznavati. Želio bih još samo ovo nadodati. Otac Ante bio je čovjek za kojega su vrijedile ove riječi: “… ni smrt, život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 38-39).
Tvoj odani duhovni sin M.
svjedočanstvo upisano u knjigu uz odar dobrog oca Antića