Prije dvije godine prošla sam kroz jedno krizno razdoblje koje danas vidim kao tešku, ali duboko pročišćavajuću životnu lekciju koja me dovela blisko Bogu Ocu.
Tjeskoba se počela javljati početkom 2023., a svoj vrhunac dosegla je nakon prekida veze s Franom. Tada su se snažno javili osjećaji krivnje, tuge i navezanosti koji su duboko potresali moju nutrinu. Počela sam preispitivati svoj životni poziv i razvila iskrivljenu sliku Boga i njegove ljubavi, ali i krivu sliku o sebi – sve do faze kada sam osjećala mržnju prema samoj sebi.
Dani i noći bili su teški, prožeti borbom da izađem iz osjećaja očaja i ponovno pronađem smisao – kao da mi je odjednom bio oduzet. Psihološki, bila je prisutna depresivna epizoda, a duhovno stanje obilježavala je velika suhoća — osjećaj odsutnosti Boga, kao da sam odbačena i ostavljena.
Najdublja točka moje krize bila je kada su se pojavile crne misli – i uz njih strah da me nešto ne nagovori da odustanem od života. Nisam to htjela, ali je bilo jače od mene. To nije bila samo tuga, nego stvarna borba za ostati, za izdržati, za ne prepustiti se tim mislima. Istovremeno je trebalo nastaviti živjeti, bez razumijevanja što se sa mnom događa i odakle sve to dolazi.
U tom razdoblju prijateljica Iva me uputila da odem na grob oca Ante Antića i da mu se molim. Veliku su mi pomoć pružili bliski prijatelji, podrška okoline i stručni autoriteti, ali i duboko iskustvo molitve. Utjehu sam pronalazila u trenucima klanjanja, molitve i mise, posebno u crkvi Gospe Lurdske. Mjesto susreta sa sobom i s Bogom – oaza u pustinji – bio je grob oca Ante Antića. Tamo sam učila predavati sebe Bogu i Njegovoj volji, učila sam ljubiti i u kušnjama te razvijati povjerenje da je Bog dobar Otac, da mu mogu vjerovati.
Preokret se počeo događati u trenutku kada sam odlučila “pogledati Boga u oči”. Tada sam jasno osjetila ogromnu krivnju — ali umjesto da pobjegnem, u pokajanju sam Mu trčala u zagrljaj. U tom iskustvu sam se duboko prepoznala između dva apostola: Jude i Petra. Razumjela sam očaj koji može odvesti u beznađe — ali sam odlučila ne ostati u tome. Odabrala sam put Petra: vratiti se, doći Ocu i dopustiti da me On prihvati.
Tada sam prvi put istinski pustila Isusa u “svoj grob” – u mjesta tame, straha i nemoći – i dopustila da me On spasi, a ne da pokušavam sama sebe izvući. Kroz taj proces kao da su se lomile moje navezanosti i sebeljublje, a krivnja se postupno čistila. Kroz molitvu i promišljanja nad životom oca Ante Antića doživljavala sam i utjehu i milost, ali i jasan put prema Spasitelju.
Nova slika mene same počela se graditi upravo u toj nemoći – ali ne kao praznini, nego kao prostoru u kojem Bog ulijeva ljubav i nježnost. Počela sam doživljavati da On oživljuje svaki dio mog života — ne mojom snagom, nego svojom milošću. U tom povjerenju rodila se sigurnost: da ono što je iskreno predano Bogu nikada neće biti zanemareno, izgubljeno. Kao što Pavao Apostol ne bi napisao Hvalospjev ljubavi da nije bilo slabosti u Korintu, tako vjerujem da bez ovog iskustva ne bih upoznala što Ljubav stvarno jest i što znači ljubiti drugoga.
Posebno me dotiče i to da smo se Frano i ja ponovno pomirili, naizgled slučajno, upravo 20. listopada, na dan kada se spominjemo oca Ante Antića (upisan u Živa Riječ 2026.). U tome vidim tiho, ali snažno Božje djelovanje, dobrotu i milosrđe Oca koji brine, a ne ostavlja.
Zahvalna sam na zagovoru oca Ante Antića, na ozdravljenju koje se dogodilo na duševnoj i duhovnoj razini, i na svim načinima na koje me Bog kroz ovo iskustvo učio što znači ljubiti i biti ljubljena.
K. P.
(svjedočanstvo pristiglo na stranicu www.otacanteantic.com 3. lipnja 2026.)