Godine 1963. u jesen došao sam iz novicijata u VII. razred gimnazije u Zagreb, Vrbanićeva 35. Fra Antu Antića doživio sam ovako:
Po našem dolasku u samostan Gospe Lurdske fra Ante Antić nam se predstavio javno u kapeli poslije večere. Malko je zakasnio, kako je bilo uobičajeno kod njega na večernje pobožnosti, radi stranaka iz grada. Zato je na jutarnjim pobožnostima uvijek bio prvi.
Njegov sam ulazak motrio ovaj put ispod oka, a poslije sam to promatrao više puta s kora. Ulazio je polako kao da nosi teret. Uzeo bi blagoslovljenu vodu, stao i pogledao prema tabernakulu. Križao se široko i naklanjao duboko kao onaj koji ima savršeno živu vjeru u prisutnoga Boga.
Govorio je jednostavnim riječima, živahno, motreći naše reakcije, trudeći se da bude sasvim smiren, uronjen u tajnu radosti i zato nasmijan. Vidjelo se da on stoji iza svake riječi i djelovao je vrlo uvjerljivo. Jednostavno poštapalica : “Brate moj, brate moj!” bila je zapravo izraz njegova uvjeravanja jer je on svakoga stvarno imao za brata i s poštovanjem razgovarao sa svakim bez obzira na dob.
Bio mi je ispovjednik. Bila je to blagodat za mene. Bio nam je svako jutro prije jutarnje na raspolaganju. Ja sam se ispovjedao svakoga petka prije mise. Uvijek mi je uputio utjehe na moje mladenačke promašaje. Bio sam kod njega i nekoliko puta na duhovnom razgovoru.
Mi klerici imali smo prednost pred civilima jer smo mu mogli doći rano ujutro i kasno na večer i nikada nismo stajali u redu pred njegovom sobom. Imao sam osjećaj da je htio svoju zaljubljenost u Boga prenijeti na mene kao i na sve druge. Nisam trebao mnogo govoriti nego samo slušati i upijati što on govori. Preporuke su mu bile, koliko se sjećam: Posvemašnja predanost Bogu, pobožnost prema Mariji, koja je znala najbolje pobožno živjeti i najbliži smo Bogu u Euharistiji.
Osobno sam ga susretao s poštovanjem i stajao pred njim kao pred nekim koji je s Bogom uvijek u miru i dosluhu. Njegove riječi: “Brate moj, brate moj!” bile su mi ugodne jer su me dizale na njegovu razinu, iako je moja dobrota bila obojena svim i svačim što nije ni krepost ni vrlina. Eto to bi bilo moje sjećanje na našeg dobrog fra Antu.
Fra Tihomir Grgat
(znanstveni zbor “Antićeva baština u duhovnoj obnovi Hrvatske” / Split, 3.-6. lipnja 1993.)