Poštovani, imam potrebu podijeliti svjedočanstvo i vjerujem da će doći u prave ruke.
Prije četiri godine u vrijeme Covida i cjepiva protiv Covida (ne kažem da je od cjepiva), imao sam jako težak i čudan period u životu. Izgubio sam 15 kilograma na svoju svakako ne baš veliku kilažu i nismo mogli dokučiti što mi se događa. Izgledao sam tako da su se svi poplašili kada bi me vidjeli i pitali se što se sa mnom događa.
Trpio sam bolove po cijelom tijelu, posebno u prsima, iznimno jaka slabost čitavog tijela. Zanimljivo, poslije 18 sati nisam bio sposoban stajati na nogama (i da, baš svaki dan iza 18 h) te sam mogao jedino ležati. Buđenja noću u 3:00 (skoro po pravilu uvijek u 3 h i nisam jedini koji je imao baš ovaj simptom, zato to naglašavam), nespavanje, pa strahovi… I prije sam u životu imao napade panike, ali ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Doduše, počeli su se pojavljivati i napadi panike između ostalog, ali ostali simptomi su mi bili apsolutno nepoznati.
Svi nalazi su pokazali da je sve u redu, ali ja sam imao dojam da se raspadam i dojam pakla na zemlji. Potaknuta svim tim, kao i činjenicom da sam se mjesec-dva prije toga cijepio, sestra me nagovorila da idem kod fra Ivana Marije Đuzela. Ona je smatrala da je to sve od cjepiva i da je to cjepivo od zloga. Smatrao sam to glupošću. U tom periodu nisam bio nas na “ti” s vjerom, ali otišao sam jer smo izgubili svaku nadu da otkrijemo što mi je. Sestra je bila uporna, a ja pomalo očajan. Otišao sam s prkosom.
Dok smo čekali da nam se fra Ivan javi, otišli smo malo u obilazak prostorija i došli do nečijeg groba – groba fra Ante Antića. Nikada prije nismo čuli za njega. Sestra se odlučila pomoliti, a ja sam prkosno stajao iza nje udaljen 4-5 metara čekajući da završi. Međutim, dok sam ju tu čekao, u predjelu prsa i posebno želudca dobio sam neopisivo lijep i ugodan osjećaj. Toplina i osjećaj bili su najsličniji tome da netko s najnježnijom toplom rukom maže i neugodnijim uljem masira to područje. Samo sam stajao i uživao jer su mi inače rutina dana bili slabost i bolovi, a sad snaga i iznimna ugoda. Sestra završava molitvu i govori: “Hajde, idemo”, ali ja nisam želio. Rekao sam: “Neka nas još malo” jer mi je bilo tako lijepo da bih cijeli život tu stajao. Sestri ništa nije bilo jasno, no ostala je.
Tada prvi put fra Ante dolazi na moj “radar”. Kasnije su se, između ostalog, ustanovili problemi sa želucom – zapravo da budem točniji, nitko od doktora nije dao konačni sud osim – “post covid”, ali pionir dijagnoze da je problem barem dijelom u želudcu ili nečemu vezanom sa želudcem je bio taj osjećaj na grobu fra Ante Antića (op. kasnije sam saznao da je i on imao probleme sa želudcem).
To što sam doživio na njegovu grobu nije bilo trenutačno ozdravljenje i ne bih rekao da je moje kasnije ozdravljenje vezano isključivo za taj događaj, a ozdravio sam možda mjesec dva nakon toga i polako se vratio u normalan život. Kile su isle gore i došao sam u normalu.
Nakon toga su se nerijetko događalo neke male, ali neobične stvari vezane za fra Antu i mene. Nažalost, nisam ih zapisao (jer kad si zdrav sve prihvatiš zdravo za gotovo) pa su isparile, ali sam nekako potiho znao da me prati.
Onda se, tri godine kasnije, događa sljedeće. Tjedan i pol imao sam cjelodnevne jake bolove u predjelu želudca i prsa. Tada sam, zadnjih par dana, molio krunicu nakon što bih došao kući s radnog mjesta. I onda, 3. ožujka 2025., dolazim kući s posla, obavljam svoju rutinu i krećem moliti krunicu. Tijekom te molitve dobijem snažan poticaj/šapat u mislima da izmolim Fra Antu za ozdravljenje želudca ili što god da je to bilo, kao i za sve ostale bolesti koje su me tada mučile. Bilo mi je čudno odakle sad Fra Ante Antić jer mi je polako već pao u zaborav, ali tako i učinim. Stavljam ruku na prostor želudca i izmolim Fra Antu da me ozdravi, da proslavi Boga preko sebe. Istog trena bol prolazi! “Čekam” da se ona vrati – ali 95 % boli nema i ne vraća se. Provjeravam se umišljam li, ali boli nema. Dolazi sutrašnji dan, na poslu sam i primjećujem da nema one boli koja me pratila po cijele dane u zadnje vrijeme te se i dalje provjeravam jesam li si samo umislio ili što se događa. Tada mi stiže sestrina poruka u kojoj piše kako je taj dan misa Fra Anti povodom njegove smrti te pita hoćemo li ići. Ta njena poruka i ova moja molitva se događaju iako nisam s njom pričao o fra Anti Antiću, niti sam znao da je tih dana godišnjica njegove smrti. Odgovaram: “Naravno da hoćemo!”
Dobio sam poticaj da širim glas o njegovoj svetosti, pa posljedično i pišem ovo svjedočanstvo. Vjerujem da je bilo i da će biti puno ovakvih iskustava s Fra Antom. Zapravo ne da vjerujem, nego sam siguran! Moje je da širim glas o njemu i potičem da molimo za njegov zagovor. Da još nadodam, od 3. ožujka 2025. nije sve stalo samo na ovom opisanom, dogodilo se još stvari, ali bih otišao u preširoko svjedočanstvo.
Izdvojit ću događaj s 24. na 25. siječnja 2026. kada se ujutro pokraj glave na jastuku stvorila Fra Antina fotografija s molitvom da se proglasi svetim. Ta molitva inače stoji na kantunalu, te sam 99,9 % siguran da ju nisam dirao kada sam išao spavati (jer ju molim samo jutro). Bio sam na mobitelu nakon izlaska (nije bilo alkohola), on mi je počeo ispadati iz ruku kako sam tonuo u san. Ostavio sam ga kraj sebe i zaspao, a ujutro kako sam naslonio lice na nešto hladno, mislio sam da je mobitel. No, kad sam posegnuo rukom iznenadio sam se vidjevši da je to fotografija s molitvom Fra Anti.
Fra Ante iz nekog razloga traži da mu se molimo, da se čuje glas o njemu, voljan je zagovarati nas i proslaviti Boga.
Hvala Vam!
M
(svjedočanstvo pristiglo na stranicu www.otacanteantic.com 3. ožujka 2026.)