Jednom smo išli u katedralu gdje je propovijedao jedan poznati i odlični govornik. Fra Ante je išao s nama. Propovjednik je glasno, jasno i zanimljivo propovijedao. Svako je napeto slušao osim oca Magistra. On nije omalovažio propovijed, ali sigurno je u svojoj duši našao obilnije hrane i dragocjeniji predmet za razmišljanje.
Mjesto propovjednika, oči njegove duše gledale su u vječnost, a njegove uši bile su okrenute prema Božjem glasu kojega je bolje čuo i jasnije raspoznao i pomnjivije slušao nego glas propovjednikov. Oko njega se govorkalo i da je netko drugi bio namjesto njega možda bi se rastresao, ali uza sve te okolnosti fra Ante je ostao duboko sabran i uronjen u razmatranje. Stajao je malo pognut. Nigdje nije gledao, nije se micao.
Ja sam za to vrijeme češće bacao na nj svoj pogled, ali on je uvijek stajao nepomičan. Kao da je mrtav. Tek kad smo imali ići kući i on se probudio kao iz nekog dubokog sna.
(Fra Nikola Gabrić: “Moj Magister – kreposni život i postupci oca Ante Antića”)