Bilo je ljeto. Velika vrućina. Pater Antić se slabo osjećao, bio je bolestan, popuštalo je srce. Liječnik je savjetovao: više odmora više mira. Poglavari su oca Antu poslali na Vrhovac, u sjeverni dio Zagreba. Tu časne sestre Svetog Križa imaju samostan s lijepim vrtom i šumicom na obronku brežuljka.
– Evo me, oče Ante, pozvali ste me.
– Jest, brate, poručio sam da dođeš. Čuješ, i vas dvoje ste umorni i djeca su umorna od škole, zašto da ne odete malo na more, na odmor?
– Ah, oče, kad bismo skupili sav novac što ga imamo, ne bismo mogli doputovati ni do Bihaća
– Kakvo more?
– Providnost će se pobrinuti, Providnost, brate, Bog! Hajdete na more, hajdete! Ja sam sve uredio. Ići ćete u Split. Dečki će se razdijeliti, stanovat će u dva samostana. Tamo će dobro doći kao ministranti. Curice kod časnih sestara. Ti i žena kod vaših rođaka. Hranu za sve dat će samostani…
Otac Antić je za čas prestao govoriti, nagne se, onako sjedeći, prema stoliću i dohvati rukom kuvertu: Ovo vam je za vozne karte, za putne troškove.
Četiri puta im je otac Antić priredio takvo ljetovanje. Dvaput u Makarskoj, dvaput u Splitu.
U Makarskoj su neke žene sa sela nosile ulje, brašno, krumpir. Otac Antić je svuda imao poznate. Jedne zime se mama razboljela. Kroz to vrijeme su joj nosili jelo svaki dan iz samostana.
– Brate, pobrinut ću se za tebe čim, dođem k Bogu, govorio je otac Ante ocu ove obitelji malo prije svoje smrti.
– Da, sada mi pomože više nego dok je bio živ – govorio je otac devetero djece svom sugovorniku
Bila je već prošla godina dana od smrti oca Antića. Dok je govorio, pojavila mu se u oku suza. Izvadio je rupčić. Nakašljao se i nastavio:
– Da, sada mi pomaže više. Izbavio je mene i moju obitelj iz nekih teškoća iz kojih me, dok je bio među nama, nije mogao izbaviti. Za mnoge stvari sam ga: molio, u svemu me uslišio. Ja i žena smo gotovo svaki dan na njegovu grobu. Tko zna kolikima je sve pomogao kao što je pomagao meni i mojoj obitelji… Dobri otac Antić te je posljednje riječi jedva izgovorio jer ga je u grlu nešto steglo, a na oči su mu navrle suze.
(Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – treptaji srca među tvornicama)