“O. Antić je kao redovnik bio puki siromah, ali je ipak preko njegovih ruku prošlo mnogo novca za sirotinju. Davali su mu bogatiji vjernici s namjerom da on, koji je bio tako samilosna srca prema svakome podijeli onima koji su bili potrebni. Otac Antić je znao moljakati za siromahe novac i od svoga kućnog poglavara i od provincijala. Novac bi preko više redovnica slao na razne adrese osobno i tako se njegova dobrotvorna ruka širila nadaleko. Dopisivanjem se za potrebne obraćao odvjetnicima i liječnicima koje je poznavao, kao dobre i praktične kršćane pa je i na taj način mnogima pomogao. Nekima je svojim zauzimanjem uspio pronaći stan i na taj način spasiti i pokoji ugroženi brak.
Veze oca Antića probijale su i državne granice. Preko njih je jedne (siromašne studente) slao u inozemstvo na studije, druge opet da nauče strane jezike. Svojim bi štićenicima ondje isposlovao besplatan stan i hranu.
U svom životopisu, koji već svojim naslovom “Dobri otac Antić” najbolje o njemu kaže ono bitno, Ante Katalinić piše:
“Jednu stvar otac Ante nije mogao podnijeti – da netko prekine studije zbog siromaštva. Takvima bi redovito omogućio nastavak i završetak studija.
Izobrazba mladih ljudi, stjecanje kvalifikacija – na to je bio naročito osjetljiv.
– Oče gvardijane, R. bi željela studirati. Zar joj ne biste mogli to omogućiti? Davati redovitu pripomoć?
“A odakle?”
– Pa iz “Kruha sv. Ante.”
“Ali ona je namještena, ima svoju plaću.”
– Radi studija morala bi ostaviti službu.
“Oče Ante, nikako. Iz Kruha sv. Ante smijemo dijeliti samo siromasima. Ona nije siromah kad prima svoju plaću. A studirati pomoću Kruha sv. Ante, to ne ide.”
Pobrinuo se otac Ante za nju na drugi način.
Koliko god je otac Ante bio svet, koliko god je ljubio bližnjega, isto toliko bio je pun razumijevanja za suvremeni život, isto toliko bio je progresivan.
Čovjek se morao čuditi činjenici da je taj povučeni samostanac bolje poznavao život u svijetu od ljudi koji su živjeli usred toga svijeta.
Morao se čuditi njegovim neprestanim poticajima da se ide ukorak sa znanošću, da se stekne što veća izobrazba i što više kvalifikacije. A najviše ste se morali diviti njegovu upornom nastojanju i uspjesima na tom područiju.
Nije otac Ante imao nigdje ništa. Puki siromah. A kolikima je omogućio da završe najviše škole, svih mogućih struka.
Nije se u tom pogledu brinuo samo za mlade ljude koji žive u svijetu.
– Ne znam što da radim – tužila se poglavarica jednog zagrebačkog samostana časnih sestara – otac Ante bi htio da svaku sestru koja to zaželi pošaljem u inozemstvo na studij ili praksu ili na učenje stranih jezika.
Pa kad bi svakome omogućio da ostvari što je želio, onda bi, kad je bilo potrebno još i ovo nadodao:
“Sinko, kćerce, je li ti je teško izmoliti pokoru koju sam ti dao u ispovijedi. Ako ti je teško, ja ću je izmoliti.”
Ili ovo:
“Sinko, kćerce, ne boj se sve će biti dobro. Bojiš se kazne koje ti je možda Bog namijenio? Ja te kazne uzimam na sebe…”
Sav je živio za bližnjega.
(Josip Antolović: “S duhovnim velikanima kroz ožujak” / Zagreb 1977.)