Sestra Čedomila Čajko (Družba sestara Služavki Malog Isusa) povjerila se duhovnom vodstvu sluge Božjega Ante Antića koji joj je jednom prilikom posvjedočio da gleda njezinu dušu te joj rekao da će je dočekati na ulasku u vječnost. Sestru Čedomilu (1925. – 2017.) intervjuirao je vicepostulator fra Josip Šimić 2005. godine.
Poštovana sestro Čedomila, Vi ste dobro poznavali slugu Božjega oca fra Antu Antića. Također ste veliki širitelj glasa o posebnosti duhovnog lika oca Antića i osobno ste ga poznavali. Kada ste ga upoznali? Kako se to zbilo?
– Fra Antu sam prvi put vidjela 1950. godine kada je u našem samostanu na Maksimiru održao jednu prigodnu propovijed. Govorilo se da je fra Ante svetac i neke sestre su pošle k njemu na ispovijed. Ja sam se bojala poći k svecu, kad ja nisam sveta. Malo kasnije, na upornu molbu jedne sestre, pošla sam s njom u Vrbanićevu i tada sam se prvi put kod njega ispovjedila. Zamolila sam ga da mogu dolaziti kad mi dužnosti i posluh to omoguće.
Tada sam kroz dvije godine povremeno dolazila, a onda sam posustala, jer ima li smisla dolaziti kada se nisam promijenila nabolje? Tu sumnju sam povjerila ocu. Bilo mu je žao da tako mislim i rekao mi je da žarko molim Duha Svetoga i Majku Božju. Odredio je devetnicu Bezgrješnoj, s nakanom da upoznam je li volja Božja da me on vodi u duhovnom životu. Tako sam i činila i nestalo je svake sumnje.
Kod prvog susreta s njime zamolila sam ga da mi bude duhovni otac. Bio je sav radostan i rekao mi: “Primam te iz ruke Božje i sve ću učiniti za tvoju dušu što bude volja Božja, a od tebe tražim poslušnost.”
Kako ste ga doživjeli kao svećenika – redovnika, franjevca?
– Kao svećenika sam ga doživljavala svega uronjenog u Boga. Iz njega je zračila Božja prisutnost. Zapažala sam da je duboko proživljavao otajstva naše vjere, Isusovo djetinjstvo, osobito Muku i smrtnu borbu Isusovu.
Bio je svećenik Euharistije. Sveta Misa i klanjanje pred Svetohraništem bile su mu bitni dio dana. U jednom pismu piše: “Moje je srce na oltaru u Presvetom Sakramentu.” Tu je crpio snagu, svjetlo i veliku težnju za spašavanjem duša. I često je molio Gospodina da mu poveća tu težnju: “Daj, Gospodine, da gladujemo i žeđamo za spasenjem duša.” Mislim da je njegov život izgorio za duše.
Kao redovnika doživljavala sam ga jako poslušna. Znao je reći: “Otac gvardijan ne dozvoljava, ne mogu te primiti, nemoj dolaziti.” Jednom mi je dao samo blagoslov. “Ne smijem te primiti”, reče.
Sveto siromaštvo se odražavalo na njegovu odijelu i njegovoj sobici. I meni je često naglašavao: “Ništa suvišno nemoj imati niti tražiti. A jednako tako i još više duhovno siromaštvo. Na ništa se ne vezati, ni na koga. Odricati se sebe, svoje volje u korist drugoga kada to traži ljubav.”
Bili ste na zemaljskom oproštaju od oca Antića. Možete li o tome nešto reći?
– U četvrtak poslije podne primila sam vijest preko telefona da je otac preminuo. Sa suznim očima zahvalila sam Bogu za dar njegova života i što mi je bio duhovni otac s punim uvjerenjem kako je preselio u Očev dom da uživa nebeske radosti.
Drugi dan sam došla u kapelu kod njegova odra. Stalno se izmjenjivala povorka ljudi razne dobi i staleža. Svako se želio dotaknuti barem odra. Tko je imao krunicu, sličicu ili koji drugi predmet, položio bi na ruke koje su bile vidljive. Ja sam položila svoju ruku na njegovu, kojom mi je toliko puta podijelio blagoslov i odrješenje od mojih grijeha.
Sprovod je bio veličanstven. Nepregledno mnoštvo ljudi, kao da se sav grad slio na Mirogoj da otprati sveca – fra Antu – na posljednji počinak. A na svršetku velika zahvala dragom Bogu što nam ga je darovao – gromki “Te Deum”.
On je bio Vaš duhovni vođa i za Vas je bio primjer duhovnog vođe?
– UpečatIjivi su oni doživljaji oca Antića i njegova poniranja u dušu. Jednom zgodom, tek što sam otvorila vrata i koraknula u njegovu sobicu, odmah je iz onog kreveta progovorio: “Gledam tvoju dušu. Želim ti prenijeti samo ono što mi Duh Sveti daje da upoznam. Volja je Božja da te vodim, volja je Božja da primaš moju riječ kao Božju riječ i tako se vladaš kako te učim.”
Često me je bodrio i pripravljao na kušnje koje su imale doći i naznačio mi koje će vrste biti. Vjeruj u Božju ljubav i zaštitu, koja neće nikada prestati. A molitva i žrtva duhovnog oca, pomagat će te ma gdje bila.
Što biste preporučili današnjim duhovnim vođama?
– Svećenici kao duhovni vođe neka budu glasnici Božje dobrote i ljubavi. Neka za povjerene im duše mole i prikazuju svoje žrtve i trpljenje. Otac Antić je često naglašavao: “Živite u vjeri i po vjeri. U vjeri sve gledajte, sve primajte. Bog je moj otac, a ja Njegovo dijete, koje On voli, ljubi i želi i radi sličnosti svome Sinu Isusu Kristu.”
Iznesite barem jedan upečatljivi trenutak iz susreta s ocem Antićem?
– Za vrijeme jednog susreta otac Antić mi je rekao da se nada, kada dođe u nebo, da će mu dragi Bog udijeliti dar da nam može pomagati, kad mu je već ovdje na zemlji tolike darove udijelio. Stoga, usrdno ga molimo i tražimo da nam bude i savjetnik i pomoćnik u svim našim tjeskobama i potrebama. A mi ćemo moliti Presveto Trojstvo da ga proslavi i na ovoj zemlji čašću svetaca.
