Zasjalo je crveno svjetlo u jednoj ispovjedaonici, u blizini oltara Bijele Djevice. Tu je on čekao duše danju i noću. “Kao da je novi arški župnik – kako će izreći Pater Kozelj u svome govoru – ostavio svoje stoljeće i svoju župu i udario svoje sjedište u ispovjedaonici crkve Gospe Lurdske i u skromnoj govornici franjevačkog samostana u Vrbanićevoj ulici.”
Njegovo srce, ponizno i blago, primalo je svakoga. I nitko od njega nije otišao žalostan, a da ga on nije utješio: nitko ranjen, a da on ne bi položio melem na njegovu dušu. Potištenom i klonulom srcu vraćao je snagu i pouzdanje u dobrotu Božju. Čuo se samo jedan uzdah: Taj čovjek prodire u duše, taj čovjek Božje saznanje; toplu i blagu riječ. I ljudske savjesti otkrivale se pred njim, kao pred najvjernijim prijateljem.
U njegovu sobicu znao bi stupiti, sav izmučen i progonjen nevidljivom Božjom snagom, i “rasipni sin”, koji je uništio Očevo imanje – milost Njegovu. Bio bi prisiljen baciti se na koljena pred ovim, Božjim čovjekom – da digne s njega prokletstvo. Priznavao je svoju krivnju i molio oproštenje. A on bi kao milosrdni Otac raskrilio svoje ruke i dao mu cjelov pomirenja. Tada je fra Ante bio presretan; spoznao bi da je sredstvo neizmjerne Božje ljubavi i milosrđa koje se očituje prema jadnom grešniku, kojega želi spasiti i u njemu opet obnoviti očitovanom Božjom milost svoju.
A pokajnik bi ćutio da se nalazi pred dobrotom koja ne želi da se itko izgubi. I koliko god bijaše blag i milosrdan prema grešniku, toliko bijaše i odlučan, odrešit – da mu zabrani povratak na grijeh. U tim trenucima budio mu je savjest, osjećaj odgovornosti za spasenje mnogih duša; stavljao pred oči Posljednji sud. “Koliko Bog može učiniti dobra preko tebe!“
Jedan svećenik, kojemu je fra Ante bio magister, priča ovo: Pri jednoj slaboći – prekršaju, kojega mi bijaše teško iznijeti preda nj, reče mi on: “Vidiš sada dobro kolika je milost Božja u tvojoj duši. Ona te savija, ona ne dopušta da lukava narav iziđe na površinu. Bog ti je tu slabost pripuštao da budeš milostiv i blag dušama, koje će ti se povjeravati. Ne, nije to bila Zloća nego slaboća“.
I njegova sobica – ćelija kakve je sve pohranjivala tajne. Kolike li su suze potekle medu ovim zidovima, koliko li je oproštenja i milosti Otkupiteljeve sišlo na umornu dušu. A ta je njegova ćelija bila mjesto osobite Božje jer je u njoj boravio onaj kroz kojega je strujio duh Božji. “Kad ste iz ulične buke i vreve, sami puni kojekakvih briga, prestupili prag njegove sobice i približili se tom redovniku i svećeniku, vi ste imali osjećaj da ste u hipu preneseni u neki drugi, tako čudesno smireni nadzemaljski svijet i da se nalazite u Božjoj blizini.” (Pater Kozelj, D. I.)
Tko je god pokucao na vrata njegove ćelije, na vrata njegova srca – bilo bi mu otvoreno. Nije čudo da su oni koji su kod njega našli smirenje, snagu i utjehu brzo razglasili drugima čudesno Božje djelovanje preko ovoga skromnoga i poniznoga redovnika. I iz dana u dan povećavao se broj njegovih pokornika; sve je više ljudi čekalo pred vratima njegove ćelije ili ispovjedaonice. Mnogo duševnih bolesnika vrvjelo je sa svih strana. Svi su tražili lijek. Ali još više, bilo je onih koji su se vjerno odazivali milosti, koji su se već uspinjali strmim putem kreposti i tražili snage da ne klonu, da se ne vrate, već da ih nečija snažna i sigurna ruka dovede na vrhunce.
Dolazili su k njemu ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva i staleža: sveučilišni profesori, prelati, svećenici, redovnici, profesori bogoslovije, klerici, časne sestre, radnici, očevi obitelji, studenti… Sve, sve ih je on primao raskriljenih ruku, otvorena srca. Svi su od njega dobili svjetlo, radost, mir i utjehu. Svi koji su bili željni veće spoznaje o Bogu, koji su već stupali stazama kršćanskog savršenstva; svi koji su žeđali za dubljim unutarnjim duhovnim životom – svi su nalazili kod njega najbolju riječ, najsigurniji putokaz. Svi su od njega odlazili utješeni i smireni u svoje dane.
A crveno je svjetlo, nedaleko oltara Bijele Djevice, gorjelo i podrhtavalo radosnim plamenom.
(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” – prva biografija sluge Božjega dobrog oca fra Ante Antića / Split 1966.)