U Zagrebu, u ulici Socijalističke revolucije, nekoć kralja Zvonimira, ima jedna grobnica. U njoj tijelo čovjeka koji je umro 4. ožujka godine 1965. Veliki kameni sarkofag smješten je desno od ulaza u kripti crkve Gospe Lurdske. O čovjeku čije se tijelo čuva u tom kamenom kovčegu pripovijedaju se čudne stvari. Čini se da je bio jedna od glavnih zagrebačkih atrakcija u poratnim godinama – Ante Antić.
I danas u Zagrebu i po mnogim drugim mjestima žive stotine ljudi kojima će se, spomenete li im to ime, oči zakrijesiti. Pogledat će vas zavjernički, kao da ste im rekli lozinku za prepoznavanje. Ali teško ćete od kojega od njih doznati tajnu. Stanete li ih zapitkivati, začudit će se što ne znate i završit će razgovor s nekoliko beznačajnih riječi. Tako postupaju, čini se, baš oni koji znaju. A oni što ne znaju, koji ga nisu poznavali, koji su samo nešto naučiti, ti žele govoriti, ispituju, prenose što čuju.
Moram priznati da sam jedan od takvih. Jedan od radoznalaca.
Kažu da fra Ante nije podnosio radoznale. Ljude koji bi mu došli privučeni senzacionalnim glasinama redovito je otpravljao nezadovoljene.
No, zar nemamo pravo na radoznalost?
Zar nije naravno da nas privlače neobične, tajan¬stvene pojave?
Zar nemamo pravo na čudo?
Moralo je tu biti nešto doista izuzetno kad su ga pet i pol godina nakon smrti iskopali iz groba na Mirogoju.
Bila je to, kako se kaže, ekshumacija. Ekshumacije se vrše sasvim rijetko. Iz razloga urbanističkih, kriminalističkih ili praznovjernih. Zbog širenja grada ili parka vlasti premještaju groblje. Ili se istražuje nije li pokojnik bio otrovan. Ili ga zaostali praznovjernici smatraju vampirom pa mu žele glogovim kolcem probosti srce da noću ne ustaje plašiti ljude.
Niti se groblje Mirogoj preselilo, niti se oko Antićeve smrti provela ikakva sudska istraga, niti ga se itko noću plašio.
Prenijeli su ga s groblja u srce grada, u crkvu, da bi ga imali što bliže, da bi na njegovu grobu stalno mogli šaptati svoje želje.
Cijelog mu, naime, života nisu davali mira. Nisu ga puštali u miru ni moliti ni jesti ni raditi ni spavati. Stalno su mu dolazili. Svaki je od njih htio ostati s njime na samu. I svi su mu šaptali, uzbuđeno, tjeskobno. Onda bi i on njima šaptao, koji put bi i uskliknuo.
Na stotine ih je dolazilo, svakodnevno su dolazili na te susrete šaputanja u kapelu s lurdskom pećinom, a posljednjih mjeseci u sobicu u Vrbanićevoj ulici broj 35, u zgradu koja se nalazi odmah iza spomenute crkve u Ulici Socijalističke revolucije. I ta je sobica sačuvana kakva je bila dok je on u njoj živio.
Tu mu još i danas dolaze šaptati. Uvjereni su da ih čuje i da im odgovara. Navode dokaze. Tvrde da je moćan.
Dok je bio živ, pred njim se ništa nije moglo zatajiti. Sada, nakon što je umro, zna liječiti bolesti kojima nema lijeka, smiriti dušu koja je pred živčanim slomom ili je već u kavezu psihijatrije. Inače je rješavao stambena pitanja, neprilike oko upisa na fakultete i druge škole, zdravstvenu i socijalnu skrb u gradu, probleme godišnjih odmora za siromašne studente i roditelje s brojnom djecom, pitanja profesionalne orijentacije, bračnog savjetovališta. A sve to ponajviše za siromahe, za ljude s ruba društva, za emarginirane – za one kojima nitko ništa ne jamči.
Sve je to mogao činiti – a dobro informirani tvrde da i danas čini – iako nije imao nikakav društveno-politički položaj niti ikad svoga vlastita novca. Bez bogatstva, vlasti i visokih časti.
Opasan konopcem s tri oštra uzla.
Fra Ante Antić bio je član Reda manje braće, fratar, katolički svećenik.
(Živko Kustić: “Tješitelj čudotvorni, životni put Fra Ante Antića”, Zagreb 1989)