U jednoj prigodi otac Bernardo Buljević rekao nam je: “Tko želi vidjeti pravoga sveca, neka samo pogleda u fra Antu,” I zbilja, trebalo je samo pogledati u njega, kao u zrcalo, da se u njemu odrazi slika Stvoritelja, slika Očeva; sama Njegova svetost. Bio je sav prožet duhom Gospodnjim; uvijek čedan, ponizan, blag i strpljiv. A od svih kreposti najviše je na njemu odsijevala ljubav; ljubav — sama bit Božjeg bića. Ta ljubav svjedoči da je fra Ante bio duboko ponizan. Samo na temeljima poniznosti podiže se veličanstveni hram samo na ponizno srce Bog izlijeva svoje milosti i darove, jer zna da ih ono neće uništiti, kao što oholost čini; da ih neće sebi prisvojiti nego da će u svemu samo Njemu dati slavu i čast.
Zato je pustio na njegovu dušu nakon što se temeljito vježbao u svim krepostima i odgovorio ljubavi i povjerenju Božjemu — rijeku žive vode: milosti i darove Duha Svojega najdragocjenije blago:
Mudrost. Razum. Savjet. Jakost. Znanje. Bogoljubnost. Strah Božji…
Po tim darovima on je još više napredovao u ljubavi, koja ga je spajala sa samim Trojedinim Bogom, izvorom svakog dobra. Po tim darovima on bijaše posebno odabran i sposoban da odgovori svojoj zadaći, svome životnom odabranju odgojitelja, magistra redovničkog pomlatka. Po odredbi
Providnosti tu je službu vršio ništa manje nego preko 40 god. Kada je god. 1925. na Kapitulu izabran za provincijala naše Provincije mp. O. fra Petar Grabić, profesor dogmatike i filozofije, a koji je ujedno vršio i službu magistra klerika u Makarskoj, povjerio je i prenio svoju časnu službu na mladog fra Antu, koji je od svoje 24. godine bio njegov pomoćnik podmagister, a sada je imao 32 godine.
I naš mladi redovnik postao je
“Otac magister”. Fra Ante je u dnu srca ćutio da mu Gospodin postavlja pitanje, kao nekada Šimunu Petru: “Ljubiš li me? Ljubiš li me više nego ostali?” I povjerio mu je svoje stado — duše koje je ljubio. Htio ih je predati samo onome koji Njega ljubi, koji ga mnogo ljubi da može tako ljubiti i ono što On ljubi. Samo se ljubavlju mogu voditi i odgajati duše. Sve druge metode nisu toliko važne ni korisne. Fra Ante je shvatio želju i pitanje svoga Učitelja, svoga Dobroga Pastira, koji dušu svoju polaže za ovce svoje; koji ne dopušta da Mu i jedna od njih propadne, a izgubljenu traži dok je ne nađe.
I stavlja je na ramena Svoja; polaže je na Srce Svoje. I uvijek bijaše posebno ganut dok bi motrio tu sliku — simbol Kristove dobrote i ljubavi prema dušama koje je otkupio. Znao je da su o Dobrome Pastiru toliko pisali stari kršćanski pisci: Irenej, Euzebije; sveti Oci: sveti Bazilije, sveti Ambrozije — sveti Grgur; da su njegov lik otisnuli u katakombama; da ga je sačuvala starokršćanska likovna umjetnost: u slikarstvu, skulpturi, plastici.
Ali on je želio da bude taj lik trajno otisnut u njegovu srcu; da po uzoru Dobrog Pastira bude pun ljubavi, blagosti i dobrote prema povjerenim ovcama Kristova stada. Znao je da ih mora voditi na svježe pašnjake milosti; da ih mora odmarati na Srcu Njegovu. A zalutale pun brige tražiti. Na ranjene polagati melem Kristove ljubavi. Svi su brzo osjetili Božju dobrotu u njemu. On ih je odgajao ljubavlju.
I poput svoga Učitelja ponavljao je i provodio Njegovu zapovijed, oporuku Božanskog Srca: “Ljubite se među sobom!”
Služba podmagistra mnogo mu je pomogla. Tu se on učio kako mora s dušama postupati, a sad već bijaše iskusni odgojitelj i vođa.
Sada bijaše samilosniji i blaži prema tuđim pogreškama i prestupcima. Nije ih propuštao, ali je čekao, mirno motrio a tek tada opomenuo. Uza sav svoj blagi duh ipak je pokazivao svu odrešitost, sigurnost, odlučnost svoga karaktera. Božja volja imala se izvršiti.
U svemu su klerici — bogoslovi imali u njemu zagovornika pred Starješinama, ali kad se radilo o tome da se ima ili mora izvršiti njihova naredba, tu nije više smjelo biti popuštanja.
Bog, koji je naš neograničeni i jedini Gospodar, ima pravo na poštovanje i pokornost. On se molitvom pripravljao za svoju dužnost. Znao je da sam Duh Sveti vodi duše, zato je putem molitve tražio od Njega nadahnuća. Znao je da je duša Njegovo remek djelo, koje treba klesati — oplemenjivati milošću. Tu je milost crpio iz svetih Sakramenata. I s duše — te najdivnije umjetnine Duha Svetoga — odstranjivao je dlijetom ljubavi sve što bijaše ružno, hrapavo da može zasjati u njoj lik Božji.
S. Marija Petričević: “Duh ljubavi” / Split 1966.