Ušli su u njegovu sobu s čudnim osjećajima u duši. Strahopočitanje ispremiješano sa znatiželjom. Nisu se mogli otresti uvjerenja da ulaze u neki sveti Božji hram. Ne znaju ni sami zašto je to čuvstvo dominiralo, davalo pečat svim ostali čuvstvima.
Nikad nisu oni vidjeli oca Antu, nikada on nije vidio ni jednog od njih. Nije im znao ni imena ni prezimena. Gimnazijalci iz Sinja, franjevački sjemeništarci. Doveo ih je njihov magister u Zagreb.
Evo ih pred ocem Antom. Pozdrav, veseli razgovor i smijeh. Najednom se otac Ante počne obraćati svakome posebno. Svakome je u par riječi ocrtao osnovne oznake njegova karaktera. Ostali su zabezeknuti. Malo značajniji pogled upravi prema jednome od njih.
– A ti budi iskren sa svojim poglavarima.
Taj je sjemeništarac uvijek tvrdio da ima zvanje, da će postati svećenikom. Poslije se ispostavilo da je i prije negoli je posjetio oca Antu bio već sve uredio s jednim svojim rođakom da ode iz sjemeništa i da prigrli drugo zvanje. Poslije je i ostavio sjemenište.
Izišli su iz sobe oca Ante. Navalili su na svog magistra:
– Zašto ste mu, prije nego smo ga i vidjeli, dali sve karakteristike o nama? Nije to lijepo od Vas.
– Dečki, ni riječi mu nisam rekao ni o jednome od vas.
(otac Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – Treptaji srca među tvornicama”)