U četvrtak, 4. ožujka 1965. pronijela se našim zagrebačkim samostanima vijest: “Umro je otac Antić!“ Vijest o smrti uvijek čovjeka potrese, uozbilji i rastuži. Vijest o smrti oca Antića ispunila me tajanstvenom svetom radošću. U mojoj duši na jednom su odjeknuli umiljati zvuci one tako ganutljive pjesme: “O Sanctissima anima”, “O presveta dušo”, na trenutku smrti k tebi hite nebesnici, anđeoski zbor se veseli. Preslavno Trojstvo poziva i kliče: “Ostani s nama u sve vijeke!”
Doista, smrt oca Antića ispunja dušu čuvstvom smirenosti i vedrine. Umro je svetac! Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetaca njegovih! Dragocjena je za sve nas, napose za nas franjevce u Hrvatskoj smrt pravednika oca Antića! Mi smo se obogatili. Dobili smo novog zagovornika i zaštitnika na nebesima.
Upoznao sam ga u Cerniku prije deset godina. U pratnji svoga Provincijala oca Jerka Lovrića posjetio je naš novicijat. Tada sam u njemu našao duhovnog oca koji me s neopisivim razumijevanjem suosjećanjem, dobrotom i ljubavlju pratio sve do časa svoje smrti. Posljednji duhovni razgovor obavio sam s njim u srpnju 1964. Ne znajući još za veliko pogoršanje njegove dugotrajne bolesti, najavio sam mu posjet za 3. ožujak 1965. Kad sam stigao u Zagreb saznao sam da je već nekoliko dana u agoniji. Ipak sam se poglavarima samostana u Vrbanićevoj ulici telefonski najavio i zamolio za posjet ocu Antiću.
Iako je otac Antić bio već na samrti uslišali su moju vruću molbu. Stupio sam s velikim strahopoštovanjem u njegovu sobu. Unutra su bile dvije časne sestre, koje su ga dvorile i jedan pater s ljubičastom štolom oko vrata koji ga je pripravljao na blaženu smrt. Slušao sam kako otac Antić posljednjim fizičkim silama obavlja savršeno pokajanje, kako moli za oproštenje, kako mu pater podjeljuje sakramentalno odrješenje, kako svima koje mu pater preporučuje daje svoj blagoslov. Tada je prisutni pater najavio moj posjet i želju da ga još jednom vidim. Približio sam se smrtnoj postelji kleknuo sam, poljubio mu ruku i zamolio njegov posljednji blagoslov. Kad me je ugledao, blaženo se nasmiješio i podijelio mi svoj posljednji blagoslov. Sav sretan napustio sam njegovu sobicu. Bio sam sretan i blažen što sam mogao svojim očima promatrati kako umire pravednik. Sljedeći je dan preminuo…
Velik broj njegove duhovne djece oplakuje gubitak svoga duhovnog oca na zemlji, ali se ujedno u dubini duše tiho raduje njegovu očinskom zagovoru, pomoći i vodstvu s Neba. Tko bi mogao opisati što je otac Antić značio za svetu Crkvu, za Franjevački red, za sve nas franjevce u Hrvatskoj, a napose za svoju provinciju. Koliko se milosti slijevalo preko njega na nas i na duše povjerene njegovu duhovnom vodstvu. To su slatke i svete tajne pohranjene u Presvetom Srcu Isusovu. Sa zahvalnošću i radošću sjećamo se njegove srdačne ljubavi, zauzetosti i svetog zanimanja za našu Hrvatsku provinciju, za naše sjemenište, novicijat i klerikat kao i za pojedine njezine članove koji su se k njemu obraćali.
Odviše bi bilo suho rečeno, da će nam otac Antić ostati u trajnoj, miloj i zahvalnoj uspomeni. Ne! On će i dalje živjeti među nama svojim svetačkim redovničkim životom, svojim moćnim zagovorom kod Gospodina Boga. On će i dalje živjeti s nama kao naš blagi i ljubazni duhovni otac, koji će nas jačati, tješiti, savjetovati i pratiti na putu redovničkog života i poticati na potpunu samozataju i žarku ljubav Božju. Doista, ništa prikladnije ni ljepše nego da se od njega oprostimo riječima: “O presveta dušo, na času samrti k tebi hite nebesnici, anđeoski zbor se veseli. Presveto Trojstvo poziva i kliče: Ostani s nama u sve vijeke!”
Fra Stanko Banić, Cernik
(“Dobri otac Antić” – glasilo Vicepostulature Sluge Božjeg fra Ante Antića / broj 1 /godina 1975.)