Otac fra Ante Antić je blagoslivljao Bogom. Ne samo njegovim blagoslovima, već Njime samim. Antić je sam bio blagoslov Božji nama. Taj se blagoslov najsnažnije odražavao poslije susreta sa njim. On je bujao iz sata u sat. Obuhvaćao čitavo biće, širio horizonte, oduhovljavao svakodnevnicu. Njegov od Boga dani blagoslov unosio je svjetlo u pojedinosti života, predusretao padove, čuvao u sabranosti, dozivao u pamet pouku, podsticao unutarnju šutnju, pomogao trajnu molitvu sjedinjenja s Bogom. To milosno stanje znalo je potrajati i po više dana nakon susreta. Tada je ostajao prisutan samo Bog.
U tim danima nije bilo teško stavljati na papir svaku Antićevu riječ, pa i onu u dijalektu. Ti su zapisi u najvišem postotku vjerodostojni, a vezani su i na sjećanje njegovih gesta, sjaja njegova lica i temperamenta.
Antić je urod svoje posvećenosti prelijevao na duše sa žarom i osobnim uvjerenjem. Osjećalo se da ponovno i ponovno proživljava s dušom kojoj govori svoja vlastita iskustva. Taj žar ga je iscrpljivao, ali je on to volio.
Često sam ga znala naći bolesna, slomljena fizički, umorna, ali kad je progovorio o ljubavi Božjoj postajo je drugi čovjek; pun života, duhovne mladosti, živog temperamenta i duhovne radosti. Osjećalo se nadasve da je u svom elementu, da voli sve što radi: ispovijedati, blagoslivljati i poučavati. U tom zamahu oduševljenja, koje nije bilo u emocijama već u duhu, bilo je ponavljanja bitnoga i uzrasta do te mjere da je u hipu uzdigao dušu u visinu gdje je on neprestano prebivao. Kada je to zapazio, tada se branio pred Bogom: ‘Ne nama, Gospodine, ne nama, već svome imenu slavu daj.’ Nakon toga je nastala šutnja u kojoj se on kao osoba povlačio, ostavljajući dušu s Bogom, klanjajući Mu se.
U mnogim milosnim trenucima vrhunac je bio kada je otac Antić izjavio: ‘Bog je htio da se posvećuješ po Ocu, da Otac bude izvor na kojemu ti piješ svetost, a On hoće da i ja bivam svetiji i bolji po tebi. Ti si za oca Isus, a otac je za Te Isus. Ponizimo se i zahvaljujmo Bogu. Ima stvari koje nećeš nigdje naći u knjigama, a duša ih proživljava.’
Sve su to plodovi posvećenog života sluge Božjega započeti na krsnom zdencu, uzrasli vjernošću posvećena života kroz redovništvo i svećeništvo. U susretima s dušama uzajamno je taj urod rastao i množio se. Blagoslivljao je, jer bijaše blagoslovljen; dijelio je, jer bijaše plodan; blagoslivljao je Bogom – bio je nama blagoslov Božji.
(s. Imakulata Malinka / Znanstveni skup – Posvećeni život i Sluga Božji otac fra Ante Antić / Zagreb 1996.)