Otac Antić je shvatio što je kristocentričnost I da se vratimo ocu Antiću. Taj čovjek govori, kako smo već rekli, sestre i braćo, govori jezikom koji nama nije razumljiv, a nije razumljiv iz jednostavnog razloga što to nije jezik sociologije, nije jezik politologije, nije jezik bilo koje prirodne znanosti. Što to nije ni u kojem slučaju znanstveni ili ne znam koji stručni, profesionalni, definirani jezik. Naprotiv, to je jezik koji taj čovjek, skromni i jednostavni, pogrbljeni, nosi u sebi i kojim se izražavao i pokušavao izgraditi u svim ljudima s kojima se susretao i ono što ostaje zapisano za njim, jest svjedočanstvo o toj jednostavnosti koju mi nismo više u stanju razumjeti.
Ja se stidim nad tim tekstovima dobroga oca Antića koji u svojoj jednostavnosti govori o Božjoj ljubavi prema nama, o potrebi da uzvratimo Bogu svojom ljubavlju. Božja ljubav jest nama neshvatljiva, ali njegovom milošću odozgor kadri smo shvatiti da sve ono što izlazi izvan okvira našega ljudskog praštanja, našega ljudskog razumijevanja, našega ljudskog davanja, da taj Bog sve to čini u nama i po nama.
I upravo zato zaslužuje da mu se uzvrati ljubav. A otac Antić ne ostaje na ovom. Možda se nekima, možda i nama, čini da je to, istina pobožan jezik, ali je pomalo spekulativan, apstraktan je. To je zato što smo mi pustoš i praznina, pa nam govor o Božjoj ljubavi više ne služi ničemu. Zar je to doista tako, pitamo se? Možda su nam te tvrdnje pretvrde? Ali kad stojimo pred Bogom živim i kad se sjetimo što je za nas učinio i kako nas je spasio i da to prošlo vrijeme traje trajno i da bi ga valjalo izraziti u onom trajnom prezentu, koji nikad ne pre-staje, koji uvijek traje, a ne da govorimo o nekakvoj prošlosti. Bog nas nije ljubio. Bog nas ljubi! Tako otac Antić zbori.
A gdje se ta ljubav najizvrsnije očitovala? Očitovala se upravo u Isusu Kristu. I taj Krist otkrio je čovjeku – njemu njega samoga. To znači da u Kristu trebamo ono što bismo mi, zapravo sami, morali, da ne kažem, radije smjeli, da još radije velim željeli biti svi od reda, uklanjajući pustoš iz našeg društva, iz naše obitelji, iz svih sfera naše ljudske djelatnosti. Taj Krist je zapravo očitovanje Božje ljubavi.
Bog, Otac gospodina našega Isusa Krista nije se sustezao svoga vlastitog Sina poslati na ovaj svijet da postane kao mi sami, da bude kao ja, kao ti.
Da se zove čovjek. U svemu je bio pravi čovjek, apsolutno u svemu, osim uz grijehu. Tako i priliči. Otac Antić, vjerojatno promatrajući raspelo i korpus (Kristovo tijelo) na tom raspelu, mislio je samo na to kako bi se mi sami trebali njemu suobličiti. Mi više nismo u stanju vidjeti smisao boli, smisao patnje, smisao žrtve. Zapravo, pitanje je: Koga mi to gledamo kad gledamo križ Kristov? Što zapravo činimo kada na sebe stavljamo znak križa? S kojom vjerom mi zapravo predajemo sebe? Koju vjeru ispovijedamo, ako ta naša vjera više nije stalna?
Otac Antić bodri svoje suvremenike. kao što ih je i Pavao bodrio: “Sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati” (Rim 8,18). I da završim: Dobri otac Antić je posve jednostavno govorio o teološkim temama kao što je križ Kristov, kao što je patnja i bol, kao što je muka, umiranje i smrt. Dakako, nije propustio istaknuti sreću u Kristu. Kako prihvativši sve ono što nam život donosi, izbjegavajući zlobe, prihvaćajući našu svakodnevicu htijući je mijenjati na bolje, mi se tako suobličujemo njemu samome.
vlč. Tonči Matulić
(2. ožujka 2004., dio iz propovijedi održane na trodnevnicu uoči Antićeva 2004.)