Poštovani, potaknuta sam vašom molbom da se obznane milosti primljene zagovorom sluge Božjega o. fra Ante Antića, a napose mi je žao što kauza o čudu nije prihvaćena od strane medicinskih stručnjaka u Rimu. Velika sam poštovateljica sluge Božjega o. Antića već dugi niz godina (od 2002.). Ne znam da li bi medicinski stručnjaci mogli smatrati čudom ono što se meni dogodilo, ali ja i dan-danas nemam drugog objašnjenja. Osim toga na ovaj način ispunjavam obećanje – molbu koju mi je stavila na dušu pok. č. s. Anuncijata od Presvetog Trojstva (Zorica) Mihelčić, klarisa.
Pa da se predstavim. Zovem se S. Ć. J., imam 65 godina, odnedavno umirovljenica, udovica, inače po zvanju liječnica, specijalistica kliničke citologije. Od 1988. god. radila sam u KBC Sestre milosrdnice i upoznala mnogo dragih ljudi i bolesnika, a među inima i č. s. Anuncijatu. Ispričavam se ako ću biti malo opširnija. Uglavnom godinama imam degenerativne promjene na zglobovima (osteoartrozu). Povijest moje bolesti počinje u rano proljeće (veljača/ožujak) 2001. godine. Sjećam se da je počelo s bolovima i nateknućem jednog stopala (nisam mogla obuti cipelu), da bi se kasnije bolovi i otok selili na druge zglobove (gležnjeve, a posebno koljena).
Bolovi su trajali mjesecima u jačem ili slabi jem intenzitetu, tako da sam konačno morala otići specijalistu fizikalne medicine koji mi je propisao lijekove protiv bolova (Indometacin) i beskrajne fizikalne terapije u trajanju od desetak (dana) do preko mjesec dana neprekidno. Međutim niti uz dozu kortikosteroida stanje se nije znatnije popravljalo. U međuvremenu sam to ljeto doživjela traumu desnog koljena, što je beskrajno pogoršalo situaciju. Morala sam mirovati, dobila sam udlagu – ortozu (nuspojava su bile proširene vene), jedno vrijeme se nisam uopće mogla osloniti na nogu i praktično sam završila u invalidskim kolicima.
Stanje idućih mjeseci se nešto poboljšalo, ali sam i dalje jako šepala i teško se kretala, posebno stepenicama. Uz sve te više ili manje bezuspješne terapije mislila sam da je bolest konačna i da mi nikako ne može biti bolje. Smatrala sam da je to već jako uznapredovala artroza (možda i seronegativni artritis?) i da se ne mogu nadati ničem dobrom. I tako je došao svibanj 2002. god. Više od godine dana muke i bolova. Pomalo sam radila na svom radnom mjestu u bolnici šepajući, koliko sam i kako sam mogla. Jednog dana u kutu čekaonice ugledala sam malu časnu sestru koja se gotovo nije vidjela umotana u smeđu pelerinu. Bila je to č. s. Anuncijata. Naravno da sam je odmah upitala što možemo učiniti za nju. Uvela sam je u ordinaciju i obavila pregled i pretrage. Usput je primijetila da šepam i malo smo porazgovarale. Ja sam joj izložila svoju situaciju i to kako se nemam čemu nadati, ali ona je odmah rekla da će se moliti za mene i preporučiti me ocu Anti Antiću (svom bivšem ispovjedniku, dok su još sestre klarise boravile u franjevačkom samostanu u Samoboru).
Rekla je da ništa ne brinem i da će mi za tjedan dana, kad ona dođe po nalaze, sigurno biti dobro. Mislim da ne mogu reći da mi je bilo prvi put da čujem za o. Antića (ili ipak?), ali su me se njene riječi dojmile. Međutim moja prva reakcija je bila da sam se u sebi nasmijala. Sjetila sam se Abrahamove Sare iz Biblije i upravo sam se tako osjećala. Bogu jest sve moguće, ali opet i medicina ima svoja pravila. U svakom slučaju nisam to previše uzela srcu, niti sam o tome pretjerano razmišljala. Bilo mi je neobično drago da sam upoznala jednu tako dragu, produhovljenu i u Boga uronjenu časnu sestru, ali ništa više.
No, ipak se dogodilo. Nakon nekoliko dana koljeno je prestalo boljeti i ja sam, zamislite, nakon toliko vremena, mogla samo tako, gotovo preko noći, kleknuti u klecalo. Što da kažem? Čudo!? Kad je č. s. Anuncijata došla po svoj nalaz i vidjela me, nije se previše iznenadila. Imala sam dojam da nije ni najmanje sumnjala u ishod svog posredovanja i zagovora o. fra. Ante Antića. Od tada pa do njene smrti 2012. god. ostale smo, mogu reći, u dubokoj duhovnoj vezi, uz povremena viđanja vezana uz njenu bolest, a o. Ante Antić postao mi je zagovornikom i učinio me beskrajno zahvalnom Bogu za sve primljene milosti do danas.
Za svih ovih 12 godina više se nije dogodilo da ne bih mogla kleknuti u klecalo, usprkos svim artrozama, skoliozi, godinama i višku kilograma. Sestra. Anuncijata me zamolila da odem jednom do vas u Postulaturu i da ispričam svoj slučaj, što ja nažalost do danas nisam učinila, iako sam namjeravala u više navrata. Mislila sam da sigurno postoje bolje dokumentirani slučajevi ozdravljenja i od težih bolesti, ja i danas imam dio svoje medicinske dokumentacije iz tog vremena, ali znate kako je to s liječnicima (kao u postolara…).
Ipak se nadam da će ovo svjedočenje, i kao znak zahvalnosti, biti još jedan kamenčić u mozaiku (ili stakalce u vitraju) i pomoći da se naš dragi sluga Božji o. Ante Antić, kojeg je Bog posebno obdario svojim milostima, uzdigne na čast oltara i proglasi blaženim i svetim, te da nam i dalje služi kao primjer i da nas zagovara na putu prema spasenju.
S osobitim poštovanjem, S. Ć. J., Zagreb
U Zagrebu, 4. 3. 2014.
P.S. Upravo sam se spremala da vam pošaljem ovo pismo kad eto još jedno uslišenje! Jučer sam bila na grobu o. fra Ante Antića i preporučila mu jednu svoju bolesnu, teško pokretnu prijateljicu, koja se već desetak godina nije ispovijedala, da joj bude potpora i u duševnom i u tjelesnom zdravlju. Možete misliti, već danas mi sva sretna javlja da se nakon toliko godina ispovjedila i našla mir svojoj duši. Što reći nego zahvaliti Bogu i našem dragom o. Antiću.
Podaci o osobama iz ovih svjedočanstava, izostavljeni iz opravdanih razloga, pohranjeni su u Vicepostulaturi.
(“Dobri otac Ante Antić” – glasilo vicepostulature sluge Božjeg fra Ante Antića / broj 153-154 / Zagreb 2014.)