Ocu fra Anti Antiću, koji je sveto umro u Zagrebu dneva 4. III. 1965. bio sam kolega od novicijata na Visovcu gdje smo zajedno obukli franjevačko odijelo dne 17. IX. 1911. Meštar nam je bio stari i obljubljeni pk. fra Dane Klarić. U gimnaziji sam bio mlađi od fra Ante za godinu dana.
Ova veza potiče me da mu “in memoria” dadem u javnost nekoliko uspomena na nj. A to ne da ga slavim, jer on na to ni za života na zemlji nije računao, a pogotovo sada kada je već u “slavi nebeskoj”. Pišem ipak “na spomen” mlađima, da im njegov primjer svijetli kao uzor pobožna i dobra redovnika i svećenika.
Poslije bogoslovije ja sam malo s njim živio zajedno (u Zagrebu školske godine 1955./56.), a sada sam i ostario da bi o njemu nešto temeljitijega i opsežnijega napisao. Zadovoljit ću se samo s nekoliko osobnih uspomena i refleksija koje će barem neko svjetlo dati u njegov život.
Došao sam u Sinj, u sjemenište, početkom rujna godine 1906. Prva nedjelja donijela mi je veliki doživljaj i iznenađenje. Mi sjemeništarci koji smo onda živjeli u starome sjemeništu prisustvovali smo redovito svetoj Misi u franjevačkoj župnoj crkvi Gospe Sinjske iza Velikog oltara. U osam sati došli smo iza oltara. Zazvonilo zvono, a na koru zasviraše gromkim glasom one stari Riegerove orgulje, koje sam ja tada prvi put u životu čuo. Iza toga iziđoše tri podvornika, pa tri svećenika. I ovo je prva sv. Misa u trojci. Od tih šest jedan mi je zapao u oči: kadioničar. Bio je normalna stasa, crvenkast i debeljuškast. Pomislio sam: kako je dobar i pobožan taj sjemeništarac koji je dobio tako odličnu službu da bude kadioničar. Kasnije sam doznao da se taj dječak zove Ante Antić, iz Zatona kod Šibenika, i da je “drugaš” a ja tek “prvaš”. I ovo je moje prvo spoznanje s fra Antom Antićem. I kasnije je on kao nekim privilegijem redovito vršio službu kadioničara na svečanim konventualnim Misama, nedjeljom i blagdanom.
Drugi moj dodir s njime nije bio tako pjesnički. On je bio u trećem razredu, a ja u drugom. Kao “trećaš” počeo je učiti grčki pa je često preko odmora, na oboru, izgovarao “en tais nikais”. To nisam razumio i činilo mi se malo smiješnim što on to toliko puta ponavlja. Jednoga dana ja mu se narugao ponavljajući dva tri puta: “En tais nikais”. On to zapazio, pa skočio k meni i dao mi zaušnicu. Nije me baš zaboljelo, ali nije bilo ni za šalu; jedan izljev njegove vruće šibenske krvi! Bio je onda “sangvinik”. Ja nisam reagirao; a kako ču kad je on “trećaš”, a i veći od mene! To je sve što o njemu, u sitnicama znadem iz života u sjemeništu. U školi su se na semestru ocjene čitale javno pred svim učenicima i profesorima u “Dvorani”. Po tome sam doznao da je razrede prolazio s vrlo dobrim uspjehom. To je sadašnja ocjena 4, a ondašnja 2; u ponašanju je bio dobar, pobožan i uzoran; ali do onda u ničemu što izvanredno poseban.
U novicijatu sam mu se pridružio, jer su me starješine poslale godinu dana prije u novicijat. Motivi, čini mi se, nisu bili za mene najpovoljniji. Ni u novicijatu ne sjećam se ništa posebno o fra Anti nego da je bio dobar, pobožan i uzoran. Tek u filozofiji, u Zaostrogu, ušao je on sa mnom u neki bliži dodir.
On je tada bio već sav duhovan i nastojao je vazda na šetnji s nekim razgovarati o duhovnim stvarima. Ja sam naprotiv, volio slušati magistra pk. Dr. Gabrića koji bi nam šetajući pričao o raznim crkveno kulturnim i političkim pitanjima kod nas i u svijetu. Ali kad nije bilo magistra s nama, fra Ante bi pristupio k meni i još kojemu i stao pripovijedati što je toga dana duhovno čitao. Meni to nije baš bilo ugodno, ali sam ipak s njime razgovarao: “od nevolje činio krepost”. I to je bivalo mnogo puta u filozofiji i u teologiji u Makarskoj. Kada sada na to mislim zahvaljujem Bogu da me je preko fra Ante privlačio k sebi, jer sam bio rastresenjak.
Ni u teologiji ne mogu zabilježiti što izvanredna o fra Anti osim ove izvanredne sabranosti i pobožnosti; a inače je bio uzor i prvi u vršenju svih pravila i naredaba starijih. Njegovi posjeti Presvetom sakramentu bili su češći nego nas drugih, a zahvale poslije svete Pričesti dulje nego li naše. Bio je slabunjava zdravlja, pače i podvrgnut TBC, a koji put bacao je i krvi. Ali uvijek strpljiv, blag i lagano nasmijan.
Prije još dovršene teologije ja sam napustio Makarsku i kroz život slijedio Martu i Petra, a fra Ante je vršio službu Marije i Ivana. Ostao je u Makarskoj kao podmagister klerika, a onda i magistra do 1945. Te godine preselio se je u Zagreb gdje je ostao do smrti u službi ispovjednika, duhovnog savjetnika i vođe duhovnih vježbi.
I tako smo se rastavili, a naš život pošao drugim pravcem. Ali ostali smo uvijek duhovni prijatelji i u duhovnoj vezi. Godišnje bismo se vidjeli po 3-4 puta. Blizu svake zadnje godine on je svim kolegama poslao kartu i sjetio nas na naše redovničko zavjetovanje u Visovcu 17. IX. 1912., i sveto ređenje u Šibeniku 29. VII. 1917.
Kako se vidi, fra Ante je izvana živio jednoličnim životom magistra i ispovjednika, pa će o njemu nešto više znati kazati njegovi gojenci i pokornici.
U težim problemima duše mnogi su dolazili k njemu na ispovijed: i kreposni i manje kreposni. Ali izgleda mi da je duhovno vodio samo one duše koje su bile na većem stupnju kreposti. Mnogo puta pitao je mene kao moralistu za savjet, pa iz tih savjetovanja razabirem da njegovo ispovijedanje nije bilo samo onih osoba koje se ispovijedaju svakih osam dana.
Fra Ante je provodio čisto duhovno molitveni život ukoliko je molitva: “Uzdignuće pameti i srca k Bogu.” Uzdizao je srce k Bogu toliko da je moje uvjerenje kako je on vrlo malo puta u svome životu učinio svojevoljni i promišljeni grijeh. Uzdizao je pamet k Bogu životom molitve, sabranosti i Božje prisutnosti. To je bilo uočljivo iz njegovih čestih duhovnih uzdaha i blizu trajne spremnosti da o Bogu razgovara.
I on i ja držali smo više puta duhovne vježbe i muškarcima, a osobito časnim sestrama. Meni se čini da sam ja učenije i zanimljivije govorio, ali on je skrušenije i sabranije. Svetije sestre voljele su slušati njega, a manje svete voljele su moje duhovne vježbe. Ali sam opažao: kad je on održao duhovne vježbe, sestre su ostale barem za neko vrijeme mučaljive i sabrane, a iza mojih duhovnih vježbi nije toga bilo.
Njegova sabranost i molitva dnevno je sve to više rasla i jačala. Ako nije bio što zaposlen, onda si ga blizu sigurno našao u crkvi, pred Svetootajstvom, u molitvi i sabranosti. Pače, on nije prisustvovao u razgovoru s braćom poslije objeda i večere, nego je kroz to vrijeme bio u crkvi. Ja sam stekao uvjerenje da je njemu postalo ugodnije stati u crkvi i moliti nego li vani s braćom razgovarati. Tolika molitva urodila mu je pomalo i duhovnom ugodnošću i lakoćom u molitvi. Osim Božjega dara to je i sam psihološki plod “opetovanih čina” (repetiti actus), koji i sami rađaju krepost i lagodnost u molitvi.
Glasoviti Chautard u svojoj knjizi “Duša apostolskog djelovanja” – hrvatski prijevod – Sarajevo 1926. na str. 191-196 donosi devet raznih studija duhovnoga života: 1) Otvrdnuće, 2) Kršćanstvo samo u spoljašnjosti, 3) Osrednja pobožnost, 4) Promjenljiva pobožnost, 5) Postojana pobožnost, 6) Gorljivost, 7) Relativna savršenost, 8) Savršenost i 9) Savršena svetost.
Chautard opaža: “Dosta su rijetke duše što pripadaju kojoj od ove dvije, dapače od tri zadnje nabrojene vrste”.
Ovu treću opisuje ovako: “Duša odlučno predusreće nesavršenosti s velikom ljubavi. Ona je u neprekidnom životu molitve, i onda kad se podaje požrtvovnom apostolskom djelovanju. Žeđa za samozatajom, za posvemašnjim poniženjem, da se od svega otrgne, za ljubavi Božjom. Gladuje za Euharistijom i za nebom. Milosti od Boga ulivene, mistične molitve u raznim stupnjevima, često pasivna čišćenja duše”.
Oznaka šestoga stupnja jest: laki grijeh nikada hotimičan, osim gdjegod iznenada ili samo napola svojevoljno. Živo kajanje i okajavanje djelima pokore.
Mislim da je fra Ante prekoračio šesti stupanj, da se je nalazio barem na početku sedmoga (velik dio njegovih štovatelja uvjereni su da se je o. Ante Antić nalazio na 9. stupnju Chautarda ova niza).
Kolege smo, pa se nisam ispovijedao kod njega, nego samo jedanput, a nije ni on kod mene već 2-3 puta. Ali taj jedanput iskusio sam što je fra Ante kao ispovjednik. Jednom sam doživio prilično poniženje. Smatrao sam da nešto nije objektivno pa sam se nastojao opravdati. U tome stanju pošao sam fra Anti na ispovijed. ON mi je samo tri puta ponovio: “Nemojte se opravdavati”. Ali je izgovorio s takvim tonom da sam ja razumio kao da mi govori: “Iako ni objektivno niste krivi, ipak iz ljubavi prema Bogu nemojte se opravdavati. Pretrpite za ljubav Božju.” I to je tako na me djelovalo da kasnije svjesno nisam učinio baš tu pogrešku.
Kad sam kod ispovijedanja onda ću donijeti što su mi vjerodostojne osobe pripovijedale o njegovom pronicanju duša (scrutatio cordium). Jedan mi je svećenik pripovijedao kako su ga kao klerika preko šetnje jednom mučile ambiciozne žalosne misli. Iste večeri ga je magistar fra Ante upitao: “što si ono preko šetnje mislio?!” Drugi mi je kazao da mu je fra Ante otkrio jednu tajnu koju nikome nije htio saopćiti. A jedna časna sestra mi je saopćila da se je jednom ispovjedila kod fra Ante. Kad je završila, fra Ante ju je upitao: “Imate li još štogod?” – “Ništa”, bio je odgovor. – “Imate li još štogod?” – opet odgovor: “Ništa”. A onda će fra Ante: “A što ste ono toga i toga dana, u toj prigodi mislila?” – I morala sam priznati, da sam se borila s nekim Božjim nadahnućima, ali to nisam nikome, pa ni ispovjedniku htjela kazati. A fra Ante joj je to u duši pročitao. Jednom je fra Ante ostao nekoliko dana u Splitu i tada sam zapazio da vrlo kasno pije kavu. Upitao sam ga zašto ne pije prije, a on mi je odgovorio: “Znaš, poslije svete Pričesti za dulje vremena osjećam neko posebno djelovanje Euharistije pa radi toga ne pijem kavu.” Ne znam je li to bio neki “sapor eucharisticus” ili neki osjećaj prisutnosti Euharistijskog Isusa.
Kod fra Ante je bila najupadnija krepost sveta indiferentnost. Ovo su na njemu zapazili svi koji god su s njim živjeli. Dogodilo se bilo što, on je bio uvijek miran, uvijek vedro raspoložen, uvijek usidren u Bogu. Jednom smo zajedno šetali. Na cesti se namjerismo na lokvu vode a da je nismo zapazili. I oba nagazimo u vodu. Ja sam mučke otresao vodu s nogu, a fra Ante je odmah zavapio: “U ime Isusovo!” A meni to nije ni na pamet palo.
Govorio je sv. Franjo Saleški: “Nije ti grijeh ako se naljutiš radi opravdana razloga, ali je ipak najbolje da se nikada ne ljutiš”. – Evo fra Ante je dovle došao. Onaj sangvinični fra Ante koji je meni dao zaušnicu za malu šalu, eto ga mirno i strpljivo podnosi sve uvrede.
Kaže se o sv. Ignaciju da je od kolerika postao blag i ljubezan, a fra Ante je od sangvinika postao flegmatik – ili bolje: uživao je sveti mir. Neću nabrajati sve što drugi o njemu govore, to će oni sami imati prigode opisati.
Ja sam ovdje iznio osobne uspomene i osobne refleksije o mome dobrome kolegi. Ja se nadam da je on već u vječnome pokoju pa neka moli za nas da ga i mi slijedimo u krepostima na zemlji, pa onda i u nagradi na nebesima.
Makarska, 6. V. 1965.
U “Vjesniku” Provincije (3-4/1965) o pk. fra Anti Antiću ima i moj člančić “Sjećanja na fra Antu Antića”. Tu sam ja rekao da mislim da se o. Antić nalazio na početku sedmoga stupnja svetosti po Chantardu. Na to je netko stavio opasku, kako veliki broj svećenika misli da se je fra Ante nalazio na 9. (zadnjem) stupnju svetosti – a Chantard taj 9. stupanj nazivlje: savršena svetost.
Kojom srećom da sam krivo ocijenio svoga kolegu i kojom srećom da on za moga života bude proglašen barem “časnim slugom Božjim”!
“Savršena svetost” – nosi u sebi potencijalnu beatifikaciju i kanonizaciju. Neki uistinu misle da bi moglo doći barem do procesa, za njegovu beatifikaciju. To bi moglo biti, jer ja uistinu nisam poznavao svetijeg čovjeka od njega, ali kad se radi o procesu za beatifikaciju treba donijeti sve što se zna in favorem, a isto, in detrimentum causae.
O. fra Karlo Nola
profesor moralke na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj
provincijal
Makarska, 28. III. 1965.