Fra Ante Antić bio mi je u Makarskoj teologiji ponajprije za tri godine (1920-1923). Magister i profesor, a onda za šest godina (1927-1933) kao profesor kolega. S njim sam bio u redovitom odnošaju klerika prema svom magistru, profesora prema svom kolegi. Ništa posebna, ništa izvanredna!
Stoga ne mogu ništa reći što ne bi mogao posvjedočiti bilo koji klerik, dotični profesor, koji se je tada nalazio u Makarskoj bogosloviji. A to je sljedeće:
Po mome skromnom mišljenju fra Ante je bio redovnik – svećenik svetačkog tipa, neprestano ujedinjen s Bogom, pun milosti Božje, posjedujući u velikom stupnju kraljicu svih kreposti poniznost, ljubav prema Bogu i bližnjemu.
On nije tražio sebe nego slavu Božju, dobro Crkve i Reda i svoje Provincije, spas duša. Imao je čvrstu vjeru i pouzdanje u Božju Providnost koja znade također iz zla postići dobro. Nikada ni u jednom slučaju, u raznim prigodama, nije izgubio nutarnji mir, svoju ravnotežu.
On me je s drugim kandidatima pripravljao za sveto ređenje. Sjećam se kako je spominjao neke svece koji bi govorili da bi i za najmanju ceremoniju život dali. No efikasnije je djelovao fra Antin primjer, kako je on sabrano, pobožno govorio svetu Misu, negoli sve njegove, inače uputne i svete opomene i tumačenja.
Nakon što sam 1933. ostavio Makarsku i stalno se nastanio u Rimu, bio sam s fra Antom u neprekidnoj pismenoj vezi, i to ne samo prigodom imendana, Božića, Uskrsa, nego i inače. On se u raznim zgodama i nezgodama obraćao na me, a ja na nj. Bilo mi je malo neugodno što me je nakon 1950. valjda radi službe koju sam imao i on je cijenio, redovito apostrofirao “Vi” – “Vaše očinstvo”, a bilo mi je posebno drago i utješljivo što je naglašavao da se “svaki dan posebno” moli za me, a učinak tih svetih molitava osjetio sam ne jedanput…
U pismima, od kojih sam sačuvao neka, ima elemenata iz kojih se može donekle uočiti fra Antin duhovni život, njegovi široki pogledi, neke njegove karakteristične oznake. Iako u ovoj mojoj korespondenciji nema ni izdaleka onih podataka, koji se zacijelo nalaze u stotinama i stotinama pisama, djela, koje je o. Antić upravljao učiteljicama, redovnicama, laicima, kojima bijaše duhovni vođa, ipak iz zahvalnosti prema nezaboravnom Meštru i da udovoljim željama vrijednog o. Postulatora za beatifikaciju našeg dobrog Oca uzgojitelja, ovdje ću iznijeti neke njegove misli, želje, prijedloge.
1. Duhovni savjeti – Nemo dat quod non habet.
Otac. Antić duboko prožet duhovnim životom, upriličen Isusu Kristu, poput sv. Pavla i po uzoru velikih svetaca, daje upute, savjete za napredovanje u kršćanskoj – redovničkoj savršenosti. On za to hvata prigodu bilo imenog dana, bilo godišnjice života, velikih svetkovina itd. Njegove čestitke za imendan sastoje se u željama da “u svemu ispuniš svetu volju Božju i budeš glasnik Njegove dobrote, ljubavi i veličine!” I fra Ante, nakon što je govorio o nepomnji, rastresenosti, brzini u duhovnim stvarima, nekom taštom samoljublju, nastavlja: “Brate moj, više u unutarnjost, jače moliti, bolje sebe znati zatajiti i vidjet ćeš promjenu i onaj puni nutarnji život koga Duh Sveti želi i hoće da Tvoja duša uživa. Svaki dan čitaj i razmišljaj barem 5 sati o nebeskoj Majci, molim Te. Neka je svaki dan 5 sati o Mariji, ja sam zadovoljan, uz drugo običajno duhovno štivo. Neka Božansko Srce u Tvojoj duši izvede divni sklad Tvoje slaboće i svoje veličine…”
Slične opomene, savjeti, nalaze se i u drugim pismima. Tako 22. studenog 1946. iz Zagreba fra Ante piše: “Dragi moj Oče, nastoj da Te vrijeme ne iznenadi. Sve upotrijebi, da budeš uvijek Božji, sjedinjen u svemu s voljom Božjom, vas po volji Božjoj i ustrpljiv, ljubeći Križ, odcijepljujući srce svoje od stvorenja i orijentirajući ga uvijek k Bogu, k Mariji. Nosi u svom srcu samo jednu želju: ispuniti svetu volju Božju u svemu sebe zaboravljajući. Dobro moli. Sve oprosti svakome, sve zaboravi kao Isus na Križu i sve podnosi s Njime, za Nj, u Njemu i po Njemu.”
Prigodom 60. godišnjice moga života o. Antić piše iz Zagreba, 5. ožujka 1959. i mjesto “Ti” upotrebljava “Vi”. Naslov je u prvom pismu bio “Dragi moj fra Karlo”, a sada “Dragi moj o. Karlo”. I otac Antić nastavlja: “Ljubav Božja neka bude u svemu i svagdje Vaše sve! – Ljubiti Gospodina i Njemu služiti, Njemu samom pripadati svom dušom, svim srcem, svom pameću i svom snagom svojom – eto ideala Vašega intimnoga duhovnoga života. Istrošiti sve svoje umne i moralne i fizičke snage u širenju i proslavljanju Kraljevstva Božjega, i slave, veličine Marijine – eto programa Vašega svetoga rada. Služite s ljubavlju i predanjem svojoj Majci Crkvi, svome Redu, neumrlim dušama – eto Vaše svakidašnjice, koju ispunja Isus, Marija, Crkva, duše…”
Nakon što je govorio o zgodama i nezgodama moga života, i kako je Gospodin odredio moje “životne puteve, kamo ni Vi ni nitko drugi nije ni slutio niti se nadao,” fra Ante želi da se pjeva zahvalnica dragom Bogu i da provedem još veći rad za ”Isusa, Mariju, Crkvu, duše”, a posebno da bi se moglo reći: “Cor P. Caroli Cor Christi”, i da moj čitav život i rad bude “Himan ljubavi, rada, himan žrtava i samoprijegora Kristu Kralju, Imakulati, Crkvi, dušama.”
2. Konkretni prijedlozi za dobro Crkve, Reda, duša
a) U pismu iz Makarske (4. srpnja 1935.) želi da se Preč. Generalu predloži:
1) Neka Gen. Definitorij potraži jednoga zgodnoga našega Oca, koji će protumačiti Generalne Konstitucije: kratko povijesno; juridično – moralno i asketično. Ima biti precizno, jednostavno, bistro, kratko.
2) Neka se učini jedna pedagogija za naš Red. Staru našu nauku od sv. Bone, Davida d’ Augusta, Speculum disciplinae i drugih auktora neka se spoji s rezultatima današnje pedagogije
3) Neka Red izda zgodnu metodiku za naše škole. Ona bi bila priručnik kako će Oci Lekturi predavati odgojni, franjevački u gimnaziji, filozofiji, a posebno u teologiji, da PP. OO. Lekturi budu prvi, realni uzgojitelji – To je svrha te knjige…”
b) Na Tijelovo 1. lipnja 1961. fra Ante, nakon što je rekao sv. Misu upalo mu “u oči”, da nije Prefacija de Nativitate, nego de communi. I došla mu je misao “da današnje veliko Otajstvo zaslužuje svoju Prefaciju” i moli da sastavim Prefaciju za ovaj veliki blagdan imajući pred očima nauku o sv. Sakramentu naših franjevačkih teologa, naših svetaca: sv. o. Frane, sv. Bernardina Sienskoga, sv. Paške, sv. Karla Sezze, sv. Leonarda da Portumaurizio, sv. Lovre Brundisio itd.” Pismo započinje riječima: “Primite ovaj moj prijedlog ne od mene nego od Gospodina.”
c) Na 24. svibnja 1961. iz Zagreba piše: “O jednoj vrlo teškoj i delikatnoj stvari”. Radi se o poteškoćama koje Generalna Kurija i Provincijalat u Kaliforniji prave protiv nakane Provincije Presv. Otkupitelja da u Portlandu otvori, prema “Exul familia” pastoralni centar i tu sagradi kuću. Fra Ante iznosi svoje mišljenje veleći ”da naši visoki crkveni Forumi moraju biti snalažljiviji i gledati unaprijed i biti osvjedočeni, da ne smiju se dati zavaravati kakovim iluzijama ili starim formulama. Danas treba gledati otvorenim očima stvarima u lice i ne dati se smesti nikakovim poteškoćama nego biti pripravni sve snositi za Krista, za Crkvu, za vjeru, za spas duša. Ono ograničavanje u slučaju sa o. Milanom, kočiti da se ne otvaraju nove kuće, koje će raditi za spas duša ili pitanje da novac ima ikakovu ulogu, to danas prestaje!… Zar iskustvo raznih zemalja nije nas moglo naučiti da se čuvamo nekih forma, koje danas moramo ostaviti, ako hoćemo da budemo na visini naše službe i snađemo se u sadašnjim prilikama…”
“Ako se može samo nešto unaprijediti za slavu Božju, providjeti bolje vjernicima, razdijeliti rad, da svaki narod bude imao svoje pastire, onda se više uzdati u Boga i Njegovu Providnost, nego da mislimo na novac, i da smo na nj navezani.”
U ovom pismu, koje nije vlastitom rukom pisano, nego doplirano, fra Ante nišani na Poglavare Reda. Stoga on sve ostavlja mome sudu, završujući: “Iz svoga iskustva znam kako je Poglavarima vrlo teško i kako im u sadašnjim brigama i zahtjevima može pomoći samo Duh Sveti. Zato svaki dan molim za njih i za Vas.”
d) Fra Ante je načuo da Skotistična Komisija nakon četvrtine vijeka svoga opstanka, nakon što su se neki vrijedni suradnici preselili u vječnost, a drugi se osjećaju izmoreni, nalazi u krizi. U pismima od 16. srpnja i 1. kolovoza 1964. fra Ante daje upute i prijedloge kako da se ovo “sveto djelo” obnovi, nastavi radom.
“Moje je mišljenje” – piše iz Zagreba 16. lipnja 1964. – “da Vi nikako ne smijete očajavati, prepuštati se malodušnosti, nego morate velikom vjerom i nepokolebivim povjerenjem gledati na Providnost, na Mariju, na naše svete čiju slavu tražite i za čiju se čast žrtvujete.” I nastavlja: “Evo Vam prvoga prijedloga: mirno, pouzdano preporučite se Duhu Svetomu i sastavite jedno lijepo i zgodno pismo na svih pet naših Provincijala. Prikažite im da je Vaše djelo čast svih naših Provincija, koje preko Vas i Vašega djela najbolje su zastupane pred cijelim našim Redom, pred cijelim znanstvenim svijetom, a u prvom redu pred svetom Crkvom. Zapustiti Vaše djelo, Vaš rad, značilo bi i znanstveni i duhovni manjak, nizinu našega današnjega shvaćanja i pomanjkanje intuicije svih naših životnih potreba i naših opravdanih težnja pred Redom. Zamolite svakoga M.P. oca Provincijala, da u našem interesu dade Vam jednoga svoga člana. Ako Vi sumnjate, da će biti možda odgovor pojedinih otaca Provincijala negativan, a Vi upravite pismo na sva učilišta pojedinih Provincija. I time ćete stvoriti u svakoj Provinciji javno mišljenje da se Vaše znanstveno djelo ne smije zapustiti…”
U pismu od 1. srpnja 1964. fra Ante opet govori o Skotističnoj Komisiji i među među ostalim veli: “Nemojte vjerovati kad Vam ljudi reknu da nema osoba za Vas. Gdje je ljubav, gdje je interes, gdje je ideal, gdje je intuicija za boljim, za većim, uvijek se osoba nađe koja se može žrtvovati i ljudi se ne kaju nego se ponose i zadovoljni su kad uspiju. Svaka Provincija mogla bi Vam dati po jednoga člana, samo ako ljudi shvate da je to dobro, interes i vlastite Provincije, dobro i čast naroda, napredak i prestiž Reda.”
Fra Ante još naglašuje: “Ja Vas molim, da nikako ne smijete sustati niti odstupiti od svoga ideala, od svoga rada, od svoga životnoga programa, od svoga apostolata i službe Mariji, niti ne smijete pasti u nikakav očaj, u nikakvu depresiju i kao ostavljen očajavati. To Vam nikako ne dozvoljavam, niti odobravam. Vaša je vjera življa, jača, nadmoćnija, svrhunaravna, Božanska i Ona sve pobjeđuje… Budite stalni da ćete pobijediti za to molim.”
3, Razne molbe
Fra Ante u pismima saopćuje ne samo duhovne savjete, prijedloge nego se obraća i s raznim molbama.
Ponajprije on hoće da ima sve dobre, moderne knjige, koje bi mu mogle biti korisne za odgoj mladeži, vodstvo duša itd. Zatim preporučuje razne osobe, institute, da im se pomogne. On misli da Crkva i Red treba da priskoče u pomoć sirotinji. Nu, on znade da ja nisam ni Crkva ni Red, ipak nakon što je preporučio dotične osobe, nadodaje da dadem “prema tome koliko Vi možete i raspolažete, Vi se izvolite odlučiti, pronaći i dati.” Završuje redovito pitajući oproštenje na smetnji: “Oprostite, da Vam i ovim dosađujem i smetam. Sveta Majka Crkva i Redovi su utočište svake nevolje, bijede i pomagači siromašnih i potrebnih.”
Opisuje svetu smrt Anke Staničić, učiteljice, koja je “bila povezana s Provincijom: molila je, trpjela je, bila je žrtva za naš podmladak”, i zaključuje: “Molim Te, ako možeš, daj tamo izreći tri svete Mise za njezinu dušu i neka naši PP. Oci preporuče u svetoj Misi dušu pokojne sestre, a klerici prime svetu Pričest i namijene tri sv. Mise za nju.” (Zagreb, 22. studenoga 1946.).
Fra Ante opisuje i svetu smrt (4. travnja 1963.) nezaboravnog, predobrog Oca Mnp. o. fra Petra Grabića, koji je “najmarkantnija ličnost naše Provincije u ovom stoljeću” i moli da se sakupe “dobre uspomene o Mnp. O. Petrovu dok je bio na sveučilištu od njegovih poznatih, ako još tko živi od kolega, braće iz samostana” jer “svakako se mora sve poduzeti, što mi možemo, da bi se uspomena na nj trajno obdržavala i dobivene milosti oglasile.”
Fra Ante traži veliku, lijepu sliku sv. Terezije za kapelu u Profesoriju, sliku koja bi predstavljala “Franjevačku školu” itd.
Ova lista izvadaka iz raznih pisama o. Antića mogla bi se produljiti bez kraja. No čemu? što se može zaključiti iz ovih raznih elemenata, u kojima susrećemo savjete, prijedloge, molbe?
Zaista ništa izvanredna, kao što i čitav život o. Antića nije u sebi imao nešto izvanredno. Redovnik – svećenik na svome mjestu, htio je da ništa ne propusti što bi moglo povećati slavu Božju, dobro Crkve, Reda, spas duša. “Salus animarum suprema lex esto!”” Zato fra Ante ne mari za neke forme, formalnosti, ne mari za ukočenost, nego zahtijeva da se sačuva bit, ali da se uklopi u duh današnjeg vremena, današnjih potreba i težnja.
Fra Ante, i prije II. Vatikanskog koncila, shvatio je pravo značenje i stavio u praksu onaj famozni “l’ aggiornamento”. Fra Ante Antić je uzorni redovnik – svećenik. XX stoljeća – moderni svetac.
Dr. Fra Karlo Balić
Profesor na Franj. pap. Ateneumu “Antonianum”,
predsjednik Skotističke komisije,
predsjednik Međunarodne papinske Marijanske akademije
Uskrs, 1969.