O Antiću se pričalo da čita duše. Prvi takav nagovještaj susreće se u dnevniku Nikole Gabrića, 6. ožujka 1932. godine. Nastavljajući opisivati svoj prekinut razgovor o poslušnosti, koji je vodio s Antićem dva dana ranije, Nikola piše:
“Iako mu o tome nisam nikada govorio ipak mi je točno iznio sve razloge radi kojih ja ne slušam uvijek spremno…” – i dodaje: “Mučao sam, ali sam u sebi mislio da nije potrebno da mu išta spominjem kad on zna sve što se u meni događa, pa što je najčudnije i one stvari o kojima mu ja nisam nikada govorio i one stvari koje su davno bile i prošle i to bistro, potanko i jasno.”
Tu Antićevu vidovitost Nikola opisuje u dnevniku o pod nadnevkom 19. XII. 1932. kada ga je Antić iznenadio proročkim upitom i “zrenjem”, upitavši ga osjeća li se sjedinjen sa Gospodinom.”
(Vicko Kapitanović – “Kristu sobličem – život i vrline fra Ante Antića”)