U Dnevniku 24. ožujka 1933. između ostalog fra Nikola Gabrić je napisao:
“I zbilja tako mi je u tančine iznio moje misli i čuvstva kroz zadnje vrijeme te mogu reći da nije ni trebalo da idem k njemu, da ja kažem njemu, nego više on meni. S udivljenjem sam danas kao i drugi puta slušao kako upravo intuitivnim svijetlom vidi moju dušu te mogu s pravom zaključiti da je Duh Sveti njegov vođa koji mu otkriva tajne moje duše jer ni po ispovijedima, ni po vanjštini, ni po mome kazivanju on ne bi mogao doći do onoga što zna o meni bez sudjelovanja Duha Svetoga.
Dana 16. IV. 1933. kada je Nikola, kako sam kaže, želio izraziti sud o korizmenom propovjedniku, Antić mu je to zabranio i tako ga razoružao. Nikola tvrdi da mu je isto tako govorio o molitvi.
“Govorio mi je tako jasno, točno i bistro kao da me gleda u dušu. On to nije mogao po sebi upoznati, nego samo pomoću vrhu (naravnog) prosvjetljenja koje mu Gospodin daje radi njegove duhovne čistoće i svetosti.”
(Vicko Kapitanović: “Kristu suobličen – život i vrline fra Ante Antića”)