Božje su riječi djela. I što više netko dadne mjesta u svom životu Bogu, što se više povuče, to više njegove riječi poprimaju svojstva Božjih riječi. To zapravo više i nisu ljudske riječi. Ljudska riječ u ovom slučaju postaje samo vanjsko ruho, oruđe preko kojega djeluje Božja stvaralačka riječ.
Ovo smo mi svi doživjeli kod našega dragog oca Ante. Nije bio govornik, a ipak njegove su riječi prodirale do u dno duše. Vanjština tih riječi bila je često neugledna. Nisu to bile ni originalne misli. Ta toliko smo ih puta već možda čuli ili čitali. Ali kad su one dolazile iz ustiju čovjeka Božjega, one su dobivale dubinu i plodnost Onoga kojemu se otac Ante predao kao poslušno oruđe. Tko je makar samo jednom imao sreću da se s njim porazgovori, mogao se uvjeriti kako je svetost kod oca Ante bila tako prirodna da se često i sam čudio što to o njemu govore.
Pa ipak, svakomu je jasno da je otac Ante imao nadnaravne darove. Među tim darovima posebno se ističe njegov pogled u duše. On je bio svjestan ovoga dara. Duše su obično imale dojam da Bog nije njemu šaptao na uho. Činilo se da je njegova duša posve prirodno (prirodno po milosti) osjećala i znala što se krije u dubinama drugih duša. Ovu istu stvar objasnio je jako zgodno sluga Božji otac Leopold Mandić: “Uzmimo da se nalazimo u podnožju visokog brda. Možemo li vidjeti ono, što je s druge strane? Jamačno ne jer nam brdo priječi. No ako se počnemo penjati na brdo, pogled nam se stalno širi. Kad dospijemo na vrhunac, vidimo i ono što je s druge strane samog brda. Brdo je savršenost, to je Bog; što više uzlazimo na tu visinu to se našem pogledu otvara više novih stvari, a kad smo sjedinjenjem s Bogom dospjeli do vrha ništa nije više sakrito našim očima” (“Život oca Leopolda Mandića”, str. 40).
Koji puta primao je otac Ante izričitu spoznaju stanja koje duše. Njegova duhovna djeca čula su iz njegovih ustiju: “Jučer sam za te molio i Bog mi je dao da spoznam to i to o tebi.” Događalo se da je otac Ante znao preneraziti svoje penitente neočekivanim riječima. Tako bi, naprimjer, znao o milostima koje je duša primila kao da se nalazi u duši onda kad je Bog dijelio milosti. Često je puta znao zapanjiti navodeći do u potankosti najnutarnjije pokrete duše penitenta u pojedinoj situaciji.
Znalo se dogoditi da je netko otišao od oca Ante i praznih ruku. Držimo da je koji puta sigurno bila krivnja na duši koja je više došla iz radoznalosti, nego iz osjećaja potrebe. Bog nije sklon dati ovakve milosti ako duša iskreno ne traži svoje duhovno dobro bez obzira kako će joj se to pokazati. Duša mora biti indiferentna prema tome hoće li štogod izvanredna doživjeti ili ne. Ipak, ne može se reći da je redovito bio taj uzrok. Očito je koji puta bila i volja Božja posrijedi.
Sam otac Ante vrlo je mnogo držao do toga da duša mora sama spoznati je li volja Božja da je on vodi ili nije. Volja Božja bila mu je iznad svega.
Kako je ovaj čovjek Božji došao do tih visina gdje se tako horizonti šire? Kako je mogao tolikim stotinama proširiti horizont? To možemo lako zaključiti iz puta kojim je vodio svoju duhovnu djecu. Uglavnom i općenito mogao bi se taj put zacrtati ovako:
1. Askeza – dobro primanje sakramenata, vršenje Pravila i Konstitucija, vježbanje u krepostima, posebno u vjeri, ufanju i ljubavi.
2. Zatim prelazi na teži teren, kontemplaciju – život za Euharistiju (poznata je njegova žarka ljubav prema Emanuelu, Bogu, koji je s nama), život za Bezgrešnu, za Presveto Trojstvo. Ovdje posebno naglašavam neprekidnu molitvu, razmatranje, sabranost, daleko od tračanja i uplitanja u tuđe poslove. Traži potpuno usmjeravanje prema jedinom cilju – jedinstvu s Bogom. Nije, dakle, otac Antić lako došao do onoga što je kao kruh dijelio svojoj djeci. Osim ovoga, što smo već naveli, moramo svakako navesti njegovu pokoru i poniznost.
O njegovoj poniznosti moglo bi se napisati dosta toga. Spomenut ćemo samo jednu stvar. Ako je tko u njegovoj prisutnosti nešto pohvalno o njemu rekao, otac Ante bi se vrlo neugodno osjećao, a ako bi ovaj nastavio s pohvalama, otac je često znao sakriti lice u dlanove kao da se želi sam pred sobom sakriti. Njegove riječi, o kojima kao o svagdanjem kruhu žive njegova djeca, bile su nekad posve obične, a koji puta izgledale su možda i neprikladne. Jednom zgodom govorio je mnogo jednoj duši o podnošenju križeva. Ova je u sebi mislila: “Baš sada nemam nikakva križa, zašto mi to govori?” No za nekoliko dana survala se na tu dušu lavina trpljenja, kušnji i poniženja koje bez posebne pomoći Božje i svjetla riječi oca Ante ne bi mogla podnijeti.
Neobično tajanstvene riječi bile su u ustima oca Ante rijetkost. One su bile direktna intervencija Božja. Ona duša na koju su se odnosile ove riječi redovito je ostajala čvrsto uvjerena da će se one i ispuniti, premda se to činilo koji puta vrlo čudnovato. Ove su se riječi obično odnosile na Božje namjere s dušom i na njezin konačni cilj.
Riječi oca Ante nisu se uvijek odnosile na pitanja savjesti nego su se često ticale svega onoga što sa sobom nosi život njegove djece. Otac Antić znao je da je duhovni život – život – i da se ne može ni jedna stvar iz toga života promatrati izolirano. I ovakve riječi bile su pune (pomazanja) Duha Svetoga.
Ako smo koji puta čuli što je otac Ante govorio drugima, moglo nam se učiniti da on uglavnom govori svima jednako što je mnoge znalo zbuniti i odbijati kao da tobože govori šablonski. Pogotovo se mogao tkogod pokolebati kad je doznao da mu svaka duša posebno leži na srcu. Moglo bi se lako misliti da se ovdje i ne radi o nekoj posebnoj zauzetosti za pojedinu dušu.
Odakle to? Otac Ante ljubio je duše nadnaravno, u Bogu, a tek takva ljubav daleko nadvisuje bilo koju zemaljsku ljubav. On je služeći se izrazima zemaljske ljubavi bio prisiljen govoriti “uglavnom svima isto”. Ljudski je govor odviše siromašan da izrazi sve ono bogatstvo duhovnog života koje se prelijeva u svijetu duša. Otac Ante dao je jednom vrlo lijepu prispodobu koja ovo siromaštvo riječi jako dobro slika: “Kad bismo htjeli izraziti ova unutarnja zbivanja našim ljudskim riječima onako točno kako se odvijaju u duši, bili bismo slično nekome tko bi uzeo veliku žlicu za juhu i pošao u vrt da nijemo kupi rosu s cvijeća.”
Mnogima se činilo da im otac Ante daje savjete za koje oni nisu još dorasli. Međutim, on je davao duši cjelovit životni duhovni put. Kasnije obično samo utvrđuje i upozorava na pojedine stvari koje je već rekao možda u drugom obliku. To je koji puta moglo nekoga zbuniti i dovesti do pomisli da zapravo ne napreduje u duhovnom životu. Riječi oca Ante nisu ostale u duši bez ploda. Koliko puta smo se vraćali kući od njega preobraženi, utješeni i smireni, puni nove snage i poleta u težnji za svetošću.
Snaga riječi oca Ante bila je kadgod slična svjetlu munje koja probija svojim bljeskom gustu tamu olujne noći. Nisu bili rijetki oni, koji su u momentu osjetili kako ih je očevo oko prozrelo do u dno duše i da nema nijednoga nabora srca koji on ne vidi. Osjetili smo da je ovdje na djelu Božje sveznanje i od te spoznaje klecala su nam koljena.
Odsudni čas u životu jedne duše sigurno je doživljaj Boga. Kad čovjek doživi Boga, on više kao da ne vjeruje u Boga, nego vjeruje Bogu. Kad duša doživi Boga, više ga ne mora tražiti, ona se samo trudi vjerovati u ono što joj taj prisutni Bog govori. Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu velika je razlika. Dokle god vjera nije doživljaj, dotle je Bog za dušu nešto daleko kao strani objekt u koji treba vjerovati. Ali kad duša Boga doživi, onda se osjeti u Njemu. Ovaj doživljaj Boga mnoge su duše dobile po riječima oca Antića.
Kojom drugom zgodom ova je snaga riječi oca Ante bila slična tihoj proljetnoj kišici koja polako natapa suhu zemlju duše isušene sumnjama i malodušjem. “Ćerce, Bog te ljubi!” Koliko puta je ova obična riječ unijela neopisivu sreću u potištena srca! Koliko puta, Bog sam zna, je otvorila duši nove horizonte, pokazala život u novoj perspektivi. Riječi o Božjoj ljubavi prema duši bile su tako snažne kad su dolazile iz ustiju oca Ante. One su slične bujici koja skače preko litica i velikom silom povlači duše u ocean Božje ljubavi – u dubine Presvetog Trojstva.
Odakle ova snaga? Na početku smo o tome nešto rekli. Da nadopunim… Riječi oca Antića bile su inkarnacija Božje ljubavi prema dotičnoj duši.
Odakle ova plodnost? I na to smo već djelomično odgovorili, no ipak ću reći još nešto. To su one riječi Spasiteljeve: “Ako pšenično zrno padnuvši na zemlju ne umre, ostaje samo. No, ako umre, donosi obilati rod.” (Iv 12,24-25). I otac je umirao. Umirao kroz cijeli život, a kad je došla fizička sestrica smrt, nije zaboravio svoje djece. On je, kako svjedoči jedan od njegove braće, prikazao svoj život za svoju duhovnu djecu.
Vječni život je život poslije krštenja, a ne tek život poslije smrti, rekao je netko. I kako smo ovdje počeli tako ćemo gore nastaviti. I otac Ante nastavlja gore u nebu svoju misiju koju je imao ovdje dolje što je izričito izjavio kad sam posljednji puta bila kod njega. Rekao je: “Ćerce, bit ću ti otac i gore.” Isto je, možda malo drukčije stilizirano, rekao i drugima. I to je ono, što nas tješi i što daje novu vrijednost njegovim riječima.
On će izmoliti obilje svjetla da shvatimo njegove savjete kad nam to bude potrebno. On će izmoliti snagu i milost da dopremo do cilja koji nam je Gospodin odredio, a koji nam je objavio po riječima našega dragog oca. Daj Bože da i u nama svima donesu obilati plod po postojanosti kojom ih budemo slijedili.
s. Mariangela Žigić, sestra sv. Križa
U Zagrebu, 21. travnja 1965.